Neke životne staze vode vas tamo gde ste najmanje planirali da kročite. Kada mlada osoba iz pobožne porodice odluči da ode u manastir, obično zamišlja mir, molitvu i doživotnu posvećenost vjeri.

Međutim, sudbina umije da spoji dvije duše na najneobičnijim mjestima na planeti, pa čak i tamo gde je to najneočekivanije.

Prošavši put od tradicionalnog odgoja u Australiji do daleke Južne Amerike, Monika je pronašla nešto što je promijenilo čitav njen svijet.

Odrastanje u klasičnoj katoličkoj porodici podrazumijevalo je prihvatanje svih učenja bez pogovora.

Monika je bez oklijevanja krenula tim putem, nosila veo i posvetila se radu u školi.

Međutim, kako su godine prolazile, u njoj se javio osjećaj da joj je potreban predah od takve svakodnevice, pa je zatražila odsustvo i krenula na putovanje po Južnoj Americi.

To je bio prvi korak ka onome što će joj potpuno preokrenuti sudbinu.

Nakon povratka i završenih studija socijalnog rada u Melburnu, gde je pomagala doseljenicima i izbjeglicama, dobila je poziv koji je odlučio sve.

Preko rada u organizacijama za ljudska prava stvorila je kontakt sa misionarkama u Južnoj Americi.

Iako je prvobitno željela da ode u Nikaragvu, zbog bezbjednosnih razloga ponuđen joj je premještaj.

Put ju je odveo u drugu državu tog kontinenta

Stigavši u Čile 1983. godine, Monika je upoznala Amerikanku po imenu Peg, franjevačku časnu sestru koja je u toj zemlji živjela i službovala punih 17 godina.

Ubrzo su shvatile da njihove emocije prevazilaze kolegijalnost i prijateljstvo.

Međutim, okruženje u kom su se nalazile nije imalo razumijevanja za ono što su osjećale. Svjesne da ne mogu da nastave svoj rad sa ugroženim ženama kao članice svojih redova, donijele su tešku odluku.

Zatražile su pismenim putem odobrenje da napuste službu, i iz Rima im je stigao zvanični otpust iz zavjeta.

Nisu ih slomile ni crkvene kletve, ali jeste teška bolest

Punih devet godina Monika i Peg nastavile su zajednički život u Čileu pod teškim uslovima vojne diktature, oslanjajući se jedna na drugu i na podršku prijatelja.

Kasnije su se preselile u Australiju, gdje su nastavile svoj miran život, ali i borbu za društvena prava i dostojanstvo.

Tu se pojavio neočekivani izazov.

2003. Vatikan je izdao edikt svim katoličkim biskupima u svakoj eparhiji širom sveta.

U tom dokumentu na mnogo stranica, rimski kardinali su homoseksualce opisali kao "ozbiljno izopačene" i "zle".

Svoje instrukcije posebno su usmjerili katoličkim političarima svijeta, govoreći im da su „moralno obavezni“ da se suprotstave svakom zakonodavstvu koje bi nam dalo jednaka prava, a ako takvi zakoni već postoje, da učine sve što je u njihovoj moći da ih ukinu.

“Peg i ja smo odavno napustile crkvu i proglasi iz Vatikana nas nisu zanimali, ali ovaj žestoki napad na globalnom nivou jeste. To je značilo da su njihovi diktati imali za cilj da nametnu njihova vjerovanja našem svjetovnom društvu i da nam oduzmu osnovna ljudska prava. Odmah sam napisala pismo tadašnjem nadbiskupu Džordžu Pelu, mom rođaku u drugom koljenu. Izazvala sam ga da me pogleda u oči i opiše me kao ozbiljno izopačenu. Zamolila sam ga da razmisli o tome šta radi ljudima poput nas, o šteti koju njegova crkva nanosi i još mnogo toga. Ignorisao me je. Nakon nekoliko pokušaja da stupim u kontakt sa njim, zamolila sam list The Age da to objavi kao otvoreno pismo“, priča Monika za The Guardian.

Reakcija javnosti bila je masovna, bila je potvrdna, zahvalna i puna poštovanja.

U godinama koje su usliedile, štetne osude iz Vatikana su, na sreću, ignorisane od strane većine Australijanaca i imali su jednaka prava u skoro svakom aspektu života.

“Tokom godina, moja voljena Peg i ja često smo razgovarale o društvenim preprekama za našu vezu, dok su borci za jednakost odlučno išli ka svom cilju. Uvijek ću biti zahvalna tim hrabrim ratnicima. Bila je to duga, teška i ponekad veoma bolna i ponižavajuća borba da se ostvare ista prava kao i heteroseksualci - da se eliminiše naš status građana drugog reda. Odlučile smo da, ukoliko ikada dođe do zakona o jednakosti brakova, izjavimo svoju odanost jedna drugoj na javnoj ceremoniji - uz veliku žurku! To bi bio jedan mali doprinos eliminisanju osećaja drugačijeg koji mnogi još uvek doživljavaju“, kazala je.

“Kada je konačno došao taj nezaboravni dan kada smo ostvarili jednakost brakova - 7. decembra 2017. godine - parlament je eksplodirao od ushićenja. Dok sam sjedila sama i gledala kako se istorija odvija, plakala sam. Moja prelepa Peg umrla je šest godina ranije od raka žučne kese - prošlo je 12 nedelja od dijagnoze do smrti. Moje suze su tekle s jedne strane od radosti, zbog svih onih koji će imati koristi od ovog ogromnog pomaka u društvu, a s druge strane u dubokoj tuzi jer nećemo zajedno iskoračiti u javnom ritualu i izjaviti svima: "Pogledajte kako se volimo!", zaključila je Monika.

(Ona.rs / The Guardian)