Poruka je u vidu otvorenog lista, kao presuda, prikovana na zidove kuća i sve veće raskrsnice. Shvativši da se Karađorđe ne šali, Dobrnjac preko Kladova odlazi u Vlašku, gdje ostaje sve do smrti 1831.
Rođen u selu Dobrnju, po kome su Dobrnjci i dobili nadimak, Borivojević je, objavom ove knjige, zasnovane na obimnoj istoriografskoj građi uz obilje citata iz Delovodnog protokola pisama Petra Dobrnjca pronađenog u zaostavštini Vuka Karadžića nakon smrti njegove kćerke Mine, bar djelimično ispravio nepravdu prema jednom od retkih vojvoda koji nisu imali svoju monografiju.
Knjiga je tu, ali grobovi Petra i njegove braće Stevana i Nikole daleko su od zavičaja, rasuti po Besarabiji i Vlaškoj.
U spisu “Karađorđe u govoru i tvoru” M. Đ. Milićević je zabilježio čuvenu anegdotu koja se i danas koristi kao ilustracija za ljudsku tvrdoglavost.
Ne mogavši da ubijedi Dobrnjca u ispravnost svojih stavova, iznerviran Karađorđe je uzviknuo: “Kojekude, govoriti a mom k…, a Petru Dobrnjcu - sve je jedno”.
Rođen 1771. godine, nakon hajdukovanja u mladosti, Petar Todorović Dobrnjac se 1804. među prvima odazvao na Karađorđev poziv na ustanak. Nakon herojstva iskazanog u bici na Ivankovcu 18. avgusta 1805. dobija čin vojvode.
Slede ratni uspjesi u zauzimanju Paraćina, Ražnja i Aleksinca, a najveću slavu vojvodi Dobrnjcu donosi pobjeda na Deligradu koja ga uvodi u red najvećih srpskih junaka i vojskovođa, ali - uz imidž vječitog opozicionara i jednog od najvećih neposlušnika voždovih.
Vuk Karadžić je zabilježio kako se Dobrnjac “toliko osilio da nije mario za Karađorđa kao da ga nema na svijetu”. I, logično, sujetni vožd uskoro je smislio političku namještaljku...
BONUS VIDEO: