Sa rukometnom loptom počela je da se druži sa 11 godina, a prvi klub u njenoj bogatoj karijeri bio je ŽRK Vrbas 2000 koji danas više ne postoji, da bi potom prešla u Borac. Sa popularnim „osicama“ osvojila je sve što se moglo osvojiti, a treba istaći kako je prigrabila 15 trofeja, od čega je šest tiula u Prmijer ligi i pet pehara u Kupu BiH, uz četiri naslova u Kupu Republike Srpske što je svrstava među najuspješnije rukometašice.
[caption id="attachment_566679" align="aligncenter" width="484"]
FOTO: Ustupljena fotografija[/caption]
- Iza mene i moje generacije stoje rezultati i silni uspjesi koje sam ostvarila sa Ženskim rukometnim klubom Borac. Dobro je poznato da sam ponikla u ŽRK Vrbas 2000, da bi nakon izvjesnog vremena obukla crveno-plavi dres. Bila je to generacija djevojaka rođenih 1984. i 1985. godine koja je nizala uspjeh za uspjehom. Sigurno je da će trebati da prođe dosta vremena kako bi se stvorila ovako slična generacija koja bi bilježila identične rezultate koje smo mi imali kada smo „gazili“ redom protivnike – priča na početku razgovora Dragana Knežević.
Iako je od svih sportova najviše voljela atletiku na kraju se, ipak opredijelila za rukomet.
- Baš sam voljela atletiku i često me tata vodio na trening. Međutim, kada sam vidjela da sve drugarice idu na rukomet, među kojima je bila i moja sestra bliznakinja Dejana, onda sam i ja krenula njihovim stopama. Bilo je to na početku četvrtog razreda s obzirom da sam treći završila u Grčkoj. Velike zasluge što sam krenula u ovaj sport pripadaju i našem učitelju Miroslavu Pirtovšeku koji je radio u školi „Aleksa Šantić“. Svojim načinom, pažnjom i znanjem sve nas je privukao rukometu i moram istaći da je maksimalno bio posvećen ovom sportu – dodala je Dragana.
[gallery size="medium" ids="566680,566674"]
Igrajući za Vrbas 2000 na jednoj utakmici protiv Borca bila je najbolja na terenu i to je bio signal ljudima iz „crveno-plavog“ tabora da je dovedu u svoje redove. To se obistinilo na zimskoj pauzi u sezoni 2003/04. i odmah je uspjela da osvoji prvi trofej – Kup BiH nakon tijumfa nad Zrinjskim u Sarajevu (33:26).
- Vrbas je u to vrijeme bio jači od Borca iako smo imali mlađu ekipu. Bili smo zaista veliki rivali, često smo ih pobjeđivali i to nam je bilo veoma drago. Kada se počeo lagano gasiti matični klub, uz napomenu da sam zajedno sa sestrom do samog kraja čekala konačnu sudbinu Vrbasa i da sam uradila to i zbog trenera Pirtovšeka, nadala sam se pozitivnom raspletu. S obzirom na to da nije bilo pomaka morala sam da odem u klub u kojem mogu napredovati i tako sam prešla u Borac. Odmah sam sa svojim novim saigračicama uzela Kup BiH iako smo na papiru bili autsajderi. Trener Rade Unčanin je idelano posložio ekipu i zahvaljujući nejgovom znanju uzeli smo prvi pehar u BiH, da je bio neko drugi ne bismo došli do tog podviga. Fizički smo bile potpuno spremne i igrale smo kao što se to kaže jedna za sve, i ova utakmica sa Zrinjskim dala nam je „vjetar u leđa“ za sve ono što smo nakon toga ostvarili – naglašava bivša sjajna rukometašica.
Njene blistave partije nisu ostale neprimjećene kod brojnih inostranih klubova, a nekako najbliža je bila Crvena zvezda, klub za kojeg navija još od malih nogu, ali to se nije desilo.
- Već sa 17 godina zvali su mu iz redova „crveno-bijelih“. Kao mali zvjezdaš bilo mi je drago da su me primijetili i sve to je bio rezultat što sam maksimalno bila posvećena rukometu uz mukotrpan rad, red i dispclinu. S obzirom na to što sam bila maloljetna, otac je donosio odluke i rekao mi je da kao žensko treba da prvo završim školovanje, a da će ponuda biti i poslije i kada stasam da sama odlučim gdje da nastavim karijeru. Iako sam mislila da nikada to neću reći, danas mogu istaći da mi je žao što nisam otišla u neki inostrani klub, jer sam mogla da biram gdje da odem – ističe Kneževićeva.
[gallery size="medium" ids="566678,566676,566673"]
Osim brojnih trofeja koja je osvajala na terenu može biti ponosna i na dvije pojedinačne nagrade. Godine 2002. proglašena je za najbolju sportiskinju Banjaluke zajedno sa plivačkim asom Željkom Panićem, dok je 2011. godine bila najuspješnija sportiskinja BiH.
Ni ovo joj nije pomoglo da dobije posao na kojeg čeka gotovo deceniju i po, a završila je Fakultet fizičkog vaspitanja i sporta i njena najveća želja je rad sa djecom.
- Meni je to pomalo smiješno i ponižavajuće. Fakultet sam završila 2011. godine i do danas nisam uspjela da pronađem posao. Sve ove vrijeme bila sam aktivna u pronalaženju posla i nema konkursa na koji se nisam javila. Moram istaći da sam doživljavala i poniženja na pojedinim konkusrima kada sam vidjela ko je sve prolazio. Tada sam shvatila da se više nimalo ne poštuju vrijednosti, što je svakako poražavajuće. Nisam odustala, i nadam se da će i mene jednog dana ugrijati Sunce – poruka je Dragane Knežević.
Od neprijatnih scena sa rukometnih terena izdvojila je finale Kupa BiH kojeg su dobile protiv Ljubuškog 2010. godine u Sarajevu.
- Ovaj meč ostaće mi zaista u ružnom sjećanju iako smo došle do trofeja. Na neka tri-četiri minuta prije kraja protivnička rukometašica napravila je nesportski, težak faul nad mojom sestrom Dejanom Knežević koja je tom prilikom zadobila potres mozga. Sa terena su je odmah prebacili u bolnicu, mi smo sve bile u totalnom šoku, i nikom nije bilo do igre. Ipak, nekako smo smogle snage da susret privedemo kraju i da podignemo pobjednički pehar. Najvažnije da se sve završilo kako treba, dugo je bila odsutna sa terena, ponovo se vratila rukometu ali nije bila kao prije povrede – dodala je Kneževićeva.
Sa ponosom naglašava kako je u jednom periodu karijere igrala protiv legendarne rukometašice Svetlane Kitić sa kojom je sarađivala u reprezentaciji BiH.
[caption id="attachment_566677" align="aligncenter" width="399"]
FOTO: Ustupljena fotografija[/caption]
- Ceca je igrala za Ilidžu i tada smo se upoznale. Ona je bila fenomenalna i u tim kasnim godinama se uspješno nosila sa nama dosta mlađim rukometašicama. Imala je veliku ljubav i žar prema ovom sportu, ali i da se posveti mladom igraču da ga u pozitivnom smislu kritikuje, a znala je da nas i pohvali. Sjećam se kada smo igrali u sali OŠ „Borisav Stanković“ u Lazarevu kada je, između ostalog rekla:
„Prođem jednu Kneževićku, potom me sačeka druga, pa koliko vas ima?
Zaista je bila jedinstvena i moram spomenuti kako istinski voli Banjaluku i vrlo rado dolazi kada je neko pozove, i ovakva rukometna veličina ne smije da bude nikad zaboravljena. Meni je bila čast i ponos što sam igrala protiv nje i što mi je bila direktor kada sam nastupala za A reprezentaciju BiH - istakla je bivša uspješna rukometašica Vrbasa i Borca.
Više detalja i zanimljivosti iz bogate igračke karijere Dragane Knežević možete saznati u videu iznad.
BONUS VIDEO:
