U tom periodu odnos između trenera i svlačionice već je bio ozbiljno narušen, iako se to izvana nije jasno vidjelo.

Iza zatvorenih vrata Valdebebasa, distanca između Alonsa i njegovih igrača rasla je iz dana u dan.

Svaki trening dodatno je pojačavao tenziju, sve dok situacija nije potpuno eskalirala.

Prelomni trenutak desio se na jednom treningu, ubrzo nakon El Klasika.

U naletu bijesa, španski stručnjak je povikao prema igračima: "Nisam znao da dolazim trenirati vrtić!"

To nije bio klasičan trenerski povik za buđenje ekipe. Bio je to krik frustracije, umora i potpunog razočaranja.

U svlačionici je odmah shvaćeno da se radi o mnogo dubljem problemu.

Ćabi je već neko vrijeme bio nezadovoljan jer igrači, po njegovom mišljenju, nisu pratili nivo zahtjeva koji je postavljao.

Posebno je bio nezadovoljan taktičkom disciplinom i fokusom na detalje.

Na treninzima su se pojavljivale loše reakcije, manjak energije, mrštenja i šaputanja među igračima.

Sve to je Ćabi trpio sedmicama, ali tog dana je pukao.

Izgovorio je naglas ono što je dugo nosio u sebi i time otvorio ranu koja se više nikada nije zatvorila.

Nakon tog trenutka, odnos trenera i ekipe bio je nepovratno narušen.

Igrači su sve otvorenije izražavali nezadovoljstvo metodama rada.

Posebno im je smetala, kako su je nazivali, "taktička težina" treninga.

Smatrali su da su treninzi previše opterećeni informacijama i konstantnim korekcijama.

Ćabijeva opsesija detaljima nije se zadržavala samo na njemu. Njegovi pomoćnici, naročito Sebas Parilja, također su bili pod lupom igrača.

Previše glasova, previše naredbi i stalna kontrola svakog poteza stvarali su nelagodu.

Radna atmosfera u Valdebebasu postajala je sve teža i iscrpljujuća.

S druge strane, Ćabi Alonso je situaciju doživljavao potpuno drugačije. Smatrao je da mu je oduzeto dragocjeno vrijeme za implementaciju ideja.

Svjetsko klupsko prvenstvo, a zatim ubrzan povratak takmičenjima bez prave pripreme, ostavili su ga bez prostora za rad.

Za Ćabija je ekipa bila daleko od onoga što je želio vidjeti na terenu. Zbog toga je pokušavao ubrzati proces, koristeći svaku minutu treninga. Međutim, taj tempo i količina novih zahtjeva sudarili su se direktno s igračima.

Dvije strane više nisu išle istim putem. Nezadovoljstvo je raslo na obje strane, a svakodnevni rad postajao je mučenje.

Situaciju je dodatno zapalila priča o Alvaru Arbeloi. Njegovo ime počelo je kružiti svlačionicom kao potencijalno rješenje.

A onda su stigli i loši rezultati. Nestalo je i ono malo stabilnosti koje je Real imao.

Kriza se širila, pritisak je rastao, a povjerenje je nestajalo. Istina, igrači su u jednom trenutku pokušali spasiti situaciju i zaštititi trenera.

Ali šteta je već bila učinjena. Nepovjerenje i nezadovoljstvo preselili su se i u kancelarije kluba.

Kada je Superkup završen, odluka je bila neizbježna. Iako je Superkup bio posljednji čin, sve je počelo jednim povikom na treningu.

Jedna rečenica bila je dovoljna da zapali fitilj i označi početak kraja Ćabija Alonsa u Real Madridu.

(SportSport)