Dok su druge trudnice brojale dane do porođaja i razmišljale o dječijim igračkama, Rejčel Bredford iz Devona borila se sa bolovima toliko snažnim da nije mogla da ustane iz kreveta. Osip koji je u početku djelovao bezazlen pretvorio se u stanje koje joj je oduzelo majčinstvo, pokretljivost i svaki osjećaj normalnosti. Dok su joj ljekari govorili da će “proći nakon porođaja”, ona je u sebi vrištala: “Kao da mi tijelo gori iznutra, i niko me ne čuje.”

Sve je počelo osipom – završilo se na ivici života

U martu 2024, kao buduća mama, Rejčel je živjela miran život u Devonu sa suprugom Džekom. Očekivali su sina, ime su već izabrali – Majkl. A onda, usred trećeg tromjesečja, osip koji je počeo na rukama i nogama proširio se na lice, leđa, uši, vrat.

Ubrzo su došli i grčevi, plikovi, oduzetost udova. Niko nije znao šta se dešava. Ljekari su sve pripisivali trudnoći, čak i kada više nije mogla da hoda i kada su je spasavali iz kreveta.

“Izgledala sam kao da sam mrtva. Koža mi je modrila. Vrištala sam od bola, a svi su me slali kući”, rekla je Rejčel.

Porodila se carskim rezom – ali bol nije nestao

Zbog otoka u nogama, prirodan porođaj nije bio moguć. Na svijet je 31. maja 2024. stigao mali Majkl – ali umjesto olakšanja, bol se samo produbljivao.

“Nisam mogla da raširim noge. Nisam mogla ni da ga držim u krilu duže od pet minuta. I tada bih se zapalila”, kaže Rejčel.

Majkl je slavio svoj prvi rođendan, a njegova mama je u međuvremenu počela da razmišlja o samoubistvu.

Godinu dana kasnije – konačno dijagnoza

Tek u februaru 2025. Rejčel je saznala da boluje od dvije rijetke i teške dijagnoze: eritromelalgije i sindroma hroničnog regionalnog bola (CRPS).

To su poremećaji u radu krvnih sudova – kod nje se kapilari ili potpuno zatvore, pa joj koža pomodri, ili se pregriju do tačke ključanja, pa puca.

“Od trenutka kad otvori oči, osjeća bol. To je prvo što je dočeka svakog dana”, kaže njen suprug Džek.

“Ne mogu da igram sa svojim djetetom”

Rejčel danas jedva funkcioniše. Ne može da se igra sa sinom, da ga podigne, da se kreće. Izgubila je posao, mobilnost i, kako kaže, dio identiteta.

“Majčinstvo, posao, slobodu – sve mi je ova bolest uzela.”

Potcijenjena i ostavljena – sada traže šansu u inostranstvu

Iako su se više puta obraćali bolnici u Egzeteru, zdravstveni sistem nije ponudio rješenje. Jednom prilikom su joj rekli da “obuje čarape” i poslali je kući.

Zato su Rejčel i Džek pokrenuli GoFundMe kampanju kako bi skupili novac za neinvazivnu terapiju u Italiji – poznatu kao “skrambl terapija”, koja pomaže kod hroničnog bola.

Do sada su prikupili više od 2.000 funti, ali borba traje.

“Ne želim da dođe do dana kad će mi reći da više nemamo nijednu opciju. Još uvijek imamo nadu”, kaže Džek.

“Samo da još malo izdržim…”

Rejčel Bredford danas koristi niz lijekova, masti i terapija. Uči da prepozna okidače i da hlađenjem spriječi plamen pod kožom. I dalje ima dane kad ne može da ustane iz kreveta – ali ima i sina koji je svakim danom podsjeća zbog čega ne smije da odustane, piše Ona.

“Samo da još malo izdržim. Da osjetim jedan dan bez bola. I da mogu da ga zagrlim bez straha da će me spaliti.”