Sve je krenulo jednim postom na Fejsbuku, koji je inicirala Miodragova djevojka Ljilja, znajući koliko on čezne da pronađe svoje roditelje. U tom postu tražila se Miodragova majka.

– Pozdrav, zanima me da li neko možda zna Biljanu Nikolić iz Slepčevića, kod Šapca, rođenu 26. janura 1988. godine. Koliko znam imala je petoro dece, nisam 100 odsto sigurna jer ih je Centar za socijalni rad razdvojio 2010. godine, kad su bili jako mali. Traži je njen sin Miodrag Nikolić – počinjao je ovaj post, uz još nekoliko teških detalja poput onog da je Miodrag imao samo godinu dana kada je predat Centru za socijalni rad.

Raskol porodice 2010. godine

Ekipa Telegrafa uspjela je da dođe do ovog emotivnog i hrabrog dečka koji je ispričao da je rođen 2009. godine i da je bio najmlađe od petoro djece Biljane i Dejana. Majka i otac se nisu slagali i ona mu nije rekla da se porodila sa mnom, dok je on “trbuhom za kruhom” bio na putu – počinje svoju životnu tužnu ispovijest ovaj šesnaestogodišnjak.

Kaže da ga majka ostavila te 2010. godine dok je bio beba i to nakon što je odbila da se pomiri sa ocem. Upravo to izmirenje je Centar za socijalni rad u Šapcu postavio kao uslov da Miodrag ostane skupa sa braćom i sestrama. Do toga, nažalost, nije došlo i nakon što otac nije stigao ni da ga prizna kao svoje dijete, on je roditeljima oduzet. Oca je tokom djetinjstva uspio samo dvaput na kratko da vidi, ali se toga slabo sjeća. Nakon toga sam dat u hraniteljsku porodicu u Šapcu gde sam bio do svoje 14. godine. Slijedi premještanje za Beograd u Dom za djecu i omladinu – priča u dahu ovaj tinejdžer.

Od hranitelja do Doma

Na pitanje kako pamti dane kod hranitelja ostao je uzdržan ali se u njegovom glasu osjetila neka seta. S druge strane, krajnje otvoreno je odreagovao po pitanju domskih uspomena.

– Tamo sam proživio strašne stvari. Pitate me za društvo da li sam stekao a ja i dan danas vučem ožiljke iz tog perioda. I fizičke i emotivne – priznaje Nikolić.

Od razarajućih laži do divnog obrta na Blagovijesti

A znate zašto? Zato što se nakon njene objave, simbolično, baš na praznik Blagovijesti, 7. aprila, u komentarima na Fejsbuku oglasila sestra Miodragovog oca i klupko istine se odmotalo.

– Meni su rekli da je tata umro i da porodica generalno nije zainteresovana da ima ikakav kontakt sa mnom. Njemu su, s druge strane, kazali da sam dat u inostranstvo, na usvajanje. Nijedno ni drugo nije bilo tačno – sa tugom ali i razočarenjem u glasu govori Miki, kako ga familija sad od milošte zove.

Otac i sin su se, za sad, samo čuli telefonom, a Miki i brat Danijel, koji živi u Požarevcu sa ocem, su se i vidjeli. Izlišno je i pričati kakav je to rolerkoster emocija bio. Sa ocem bi trebalo da se vidim za Uskrs. Obojica se radujemo jako. Otac poslije svega krivi i sebe, mada, po meni, on nije kriv. On je hteo da se pomiri s majkom kad sam bio beba – iskren je ovaj tako mlad, a tako preko noći sazrio mladić.

Stupili smo u kontakt i sa ocem. Nije imao snage da razgovara sa nama jer bi u svakom trenutku mogao “pući” od muke. Po svojoj snaji, Danijelovoj supruzi, prenio je suštinu. Kao što znate, Mikija je majka ostavila kad je imao godinu dana. Na početku, dva sina i jedna ćerka bili su kod oca, a druga ćerka i Miodrag su oduzeti od strane Centra za socijalni rad i dati u hraniteljske porodice. Sljedeća “adresa” bio je dom u Beogradu – prenosi ova žena Dejanove riječi.

Ćerku je otac uspio da “izvuče” jer je stigao da je prizna, a Miodraga nažalost ne, iz pomenutih razloga, te je dijete završilo u ustanovi u prestonici gdje je bio sve do prije dve godine. Ćerka je na kraju odlučila da bude sa majkom.

Otac koji to nikada nije bio na papiru je to sve vrijeme želio da bude u srcu. Htio je i DNK tekst da radi. Znate koliko je strašno kad pomisli da je negdje i prolazio pored sina, a nije znao kako izgleda – kaže sagovornica.

Ali sada, nakon što je njegova, daće Bog, buduća snajka Ljiljana umešala prste, u njegovoj duši sivi oblaci su se razišli i ostalo je samo jedvačekanje da se sretne sa svojim Suncem. On je u šoku, i dalje ne može da veruje da priča sa svojim sinom a da će ga uskoro vidjeti. Jako se raduje i želi, iako je Miki sad već veliki momak, da nadoknadi neke stvari koje je sa njim propustio jer nije bio uz njega u djetinjstvu. Recimo, želja mu je da igraju fudbal – otkriva sagovornica želje svog svekra.

Postoji čak, i ideja, da se dogovori sa Miodragom da pređe kod njih u Požarevac da živi. Naravno, sa predivnom Ljiljom, bez koje ništa od ovoga nije bilo.

Ljubav čini čuda i spaja pokidane nitiDanas, kao što rekosmo, Miki živi u Obrenovcu sa svojom devojkom, oboje rade i veoma se vole i podržavaju jedno drugo. Ja radim od kuće i bavim se montiranjem videa, popravkom mobilnih telefona, programiranjem – otkriva ovaj divan mladić.

U duši Miodragovog oca miješa se osjećaj razočarenja zbog nepravde ali ga grize i krivica – da li je možda mogao ipaak nešto učiniti. Njegov sin ga ne krivi. Na posletku, možda je kriva sudbina koja krivo spoji ljude, jer kako sagovornik otkriva, mama i tata se zapravo nikada nisu dobro slagali. Dakle, godinama prije nego što je Miki došao na svijet, dok su tu bili njegove starije sestre i braća. No, ista ta sudbina je očito spojila dve napaćene duše i to na kakvom groznom mjestu. Ljiljana je riješila da iszbriše nekako Mikiju taj osećaj odbačenosti od svih.

– Miodrag nikad nije dozvolio da pokaže da je tužan, uvijek je drugima pomagao i pokušao da svima stavi osmijeh na lice. Ja sam još prije dvije godine htjela da probam da pronađem njegovu majku, ali nisam imala dovoljno informacija o njoj. Kad sam došli do njegovog izvoda iz matične knjige rođenih, zahvaljujući osoblju iz njegove osnovne škole, nije mi trebalo da dva put razmislim odmah sam postavila – priča Ljilja.

Kaže da je susret sa bratom bio jako emotivan, toliko da dugo nisu htjeli da puste jedan drugog iz zagraljaja. Istom željom Miki jedva čeka da upozna oca, iako se svako veče gledaju na video poziv. A ona? Kako se ona osjećala kad joj je “misija” uspjela?

– Ja sam plakala od sreće i bila presrećna zbog njih. Srce mi je puno i konačno mogu da spavam mirno kad znam da ima nekog svog – priznaje ovo divno stvorenje.

Zahvaljujući njoj, sivi oblaci u Miodragovom životu, konačno su počeli da se razilaze i zamenili su ih mnogo vedriji dani puni nade i još veče ljubavi. Tu ljepotu emocija koju čak i mi kojima su akteri ove priče stranci, vidimo jasno na licima, u pokretima, riječima ovo dvoje mladih. U vazduhu se osjeća zaljubljenost, podržavanje, ali i nevjerovatna zrelost  jednog šesnaestogodišnjaka i dvadesetetogodišnjakinje. Još jedan dokaz da prava ljubav zaista može čuda da napravi, a u ovom slučaju spoji davno pokidane porodične niti.