Džoen Stevelos je spisateljica, stručnjak za javno zdravlje i zagovornik dobrobiti djece, a sve šta je prethodilo njenom danas uspješnom životu, je bilo zapisano u jednoj kutiji sa fotografijama. Napisala je esej koji je objavljen u Gardijanu u kome je objasnila da je tokom djetinjstva silovao ljubavnik njene majke, koji je takođe bio i sveštenik.


"Crkva, iako je bila svjesna zločina našeg zlostavljača, držala je oca Fransisa Melfea u poslu i u našim životima tokom našeg djetinjstva", počela je priču Džoen.

"U Svetom Patriku, gdje je bio sveštenik, rekli su nam da ga zovemo otac Melfe. Kod kuće smo ga zvati tata. Frank je bio ljubavnik moje majke i se**ualni predator svakom od njenih petoro djece, dvije djevojčice i tri dječaka. Osim što je bio pedofil, Frank je bio lopov i palikuća.



Živio je čudno, trošeći novac koji je krao iz crkve ili, kasnije, od osiguravajućeg društva", objasnila je Džoenn i dodala:


"Njegovom gnevu nije bilo granica. Više od jedne decenije bili smo izloženi fizičkom nasilju i primorani da budemo svjedoci srceparajućeg zlostavljanja životinja, produbljujući naš osjećaj bespomoćnosti. Bio je nezaustavljiv, dozvoljeno mu je da počini grozne zločine bez gubitka sredstava za život ili slobode. Kao i mnogi drugi prije i poslije njega, Frenk je mogao da koristi katoličku crkvu kao paravan. Ovo je razlog zašto smo se, na Dan zaljubljenih 2019., decenijama nakon što sam posljednji put vidjela Frenka, moj muž Toda i ja našli zbijeni u maloj recepciji kluba 'Bull and Moose' u Albaniju, Njujork. Soba je bila živahna, prštala je od iščekivanja. Bili smo tamo da prisustvujemo konferenciji za štampu na kojoj je najavljen Zakon o djeci žrtvama, koji omogućava žrtvama se**ualnog zlostavljanja da traže građanskopravnu odštetu protiv svojih nasilnika i onih koji ih omogućavaju, bez obzira na to koliko davno se zlostavljanje dogodilo", rekla je Džoen.


Tada je, kako kaže, znala da će sve tajne isplivati na vidjelo i da je već sljedećeg dana sa braćom i sestama angažovala advokate.


"Već sljedećeg dana, moja četiri brata i sestre i ja zadržali smo Martina Smolana i Džoan Hari, advokatski tim. Nekoliko dana nakon toga, podnijeli smo tužbu protiv rimokatoličke biskupije Albanija. Bili smo prvi preživjeli u eparhiji koji su to učinili. Moja braća i sestre i ja nismo tražili novac, nikada ne bismo željeli da crkva pomisli da bi bilo koja suma mogla da obezbijedi pokoru za njihove zločine. Zauzimanje eparhije se odnosilo samo na jednu stvar: njihovo zaustavljanje. Ne morate da zadržavate dah – pobijedili smo. Ali ovo nije priča o crkvi ili Franku. Ovo je priča o mojoj majci", rekla je Džoen.

Među stotinama slučajeva zlostavljanja sveštenstva, situacija Džoenine porodice je bila, kako je rekao advokat, najgora.


"Ovako je Tomas Dojl, svjetski poznati stručnjak za zlostavljanje, svjedočio na sudu kada je zatražen da pregleda naš slučaj. Pod 'najgore', Dojl je mislio na: dužinu vremena koje smo proveli u zatočeništvu, upravljajući Frenkovim sadizmom, broj ljudi unutar biskupije koji su znali za Frankovo zlostavljanje, ali nikada nisu intervenisali; i zapanjujući broj zločina koje je počinio bez ikakvih posljedica", ispričala je Džoen.


Eparhija Albani je stara preko 150 godina, izuzetno je bogata i moćna. Proteže se kroz 14 okruga u državi Njujork, ima oko 325.000 parohijana, a služilo ga je skoro 200 sveštenika. Više od polovine tih sveštenika je vjerodostojno optuženo za se**ualno zlostavljanje djece. Njih sto šest. Otac Francis Melfe bio je samo jedan od mnogih.


"Pošto su naši advokati podnijeli dokaze i iskaze, crkva je tvrdila da će, pošto je uloga moje majke u zlostavljanju bila nesporna, oni platiti samo polovinu štete. Sve što smo znali da je istina o njoj, takođe bi izašlo u javnost. Možemo li održati svoje dostojanstvo pod teretom maminog stida? Čim smo podnijeli tužbu, lokalni mediji su prenijeli našu priču. Na naslovnim stranama bila je uskršnja fotografija nas petoro, a pored njih su bili Frank i mama. Na slici, snimljenoj kad sam imala 15 godina, mama stoji pored njega, njena ruka je oko njegovog struka. Ona se smije, onakav osmijeh koji govori da je sve u redu, onaj koji pristaje uz uskršnju odeću, travnjak, kuću iz snova. Izgleda kao svaka mama iz predgrađa koja je pozirala za prazničnu fotografiju. Blagosloven nevinošću što je najmlađi, Frankov sin, star pet godina, jedini je nasmijan", opisala je Džoen.

Džoen je i objasnila da je njena majka priznala novinaru da je bila saučesnik u ovoj priči, izgovorila mu je: "Vjerujte šta god kažu. Sve je to istina."


"Mama je umrla nekoliko mjeseci nakon toga, 1. februara 2020. Napustila je ovaj svijet ne ponudivši nikakva objašnjenja ili izraze kajanja. Njena čitulja je objavljena u lokalnim novinama, samo tri tužna reda, bez pomena o nama. Iako nismo razgovarali skoro 30 godina, naslijedila sam mamine lične stvari, uključujući kutije foto-albuma prekrivenih vinilom u kojima smo zabilježili 10 godina koje smo moja braća i sestre i ja proveli zarobljeni sa Frenkom. Jedne burne aprilske večeri, nekoliko mjeseci poslije njene smrti, prvi put sam ih otvorila. Ležeći na krevetu, prelistavala sam ih pod svjetlom svoje noćne lampe, birajući nasumično jednu, pa drugu", rekla je Džoen.



Objasnila je da ju je zaboljelo sve što je prikazano na slikama.



"Tada smo gledali kako se mama ponaša kao čuvar Frankovog života. Kuvala je i čistila dok je upravljala našim porodičnim tajnama, uključujući novac koji je Frank ukrao iz bingo igara, korpi za prikupljanje i crkvenog budžeta. Vrhunski arhivar laži, bila je zauzeta do kasno uveče, obilježavajući fotografije i montirajući filmove naših rođendanskih zabava, lova na uskršnja jaja i Božića, sve dok je Frenk imao nesmetan pristup našim spavaćim sobama. Te aprilske noći, dok sam prelistavala stotine fotografija, podigla sam jednu od ivica polaroida sa papira albuma, ogulila je i držala na svjetlosti. Znala sam da je to nemoguće, ali kao da je miris Frankovog dezodoransa lebdio u vazduhu. Na slici nosim bikini sa narandžastim i crvenim cvjetovima, Frankove ruke su nisko omotane oko mojih kukova. Njegov ručni sat se urezivao u moju stidnu kost. Na požutjeloj fotografiji, mama je napisala: "Frenk i Džo (9 godina) Ljeto '73. Kada je tačno mama znala šta mi Frenk radi?


Zašto je dokumentovala njegove zločine? Sada kada sam imala foto-albume, njihovi prestupi su ponovo postali meso: njegovo tijelo je pogrešno pritisnuto uz moje, drskost svega toga, obmana, čista pohlepa", rekla je i dodala:

"Očigledno je, ako razmislite o tome: slike su bile mamin način da ostvari svoju fantaziju. U njemu ona i Frenk nisu bili kriminalci; bili su normalni roditelji srednje klase koji su živjeli idealnim životom u predgrađu. Prije nego što je mama upoznala Frenka, bili smo u dvosobnom stanu sa požutjelim linoleumom, limenim ormarićima i neusklađenim stolicama postavljenim oko plastičnog stola. Mama je dobro poznavala siromaštvo. Sa 18 godina udala se za mog oca, dječaka iz još siromašnije albanske porodice, njihov brak je požurila neplanirana trudnoća.


Godine 1969, jedne proljećne noći, Džoenina samohrana majka upoznala je Frenka i tada se sve promijenilo. Kao i većina visokokvalifikovanih predatora, Frenkova motivacija za lov je bila jaka: imao je još jednu tajnu porodicu sa strane.


"Mama je znala za njih: braća i sestre na čelu sa samohranom majkom sa Filipina. Frank i mama su ih jednom posjetili, a mama se pretvarala da ne zna ko su oni zapravo. U jednoj neuspješnoj posjeti, mama i jedan od moje braće su uhvatili drugu mamu i Frenka zajedno u krevetu. Ipak, mama je ostala sa Frankom", rekla je.


U međuvremenu, Džoenini pokušaji bjekstva počeli su rano. Prvo je počela da pije, zatim da se drogira. Konačno je otišla od kuće zauvijek u 15. godini.

"Sa 22 godine, nakon što sam dobila sina, činilo se da je mama mislila da konačno imamo nešto zajedničko. Do tada, Frenk je imao poziciju u državnom odjeljenju za mlade Njujorka, savjetujući djecu koja su smještena u ustanove. Mamu nije uznemirilo to što je prihvatio posao u kome bi mogao da povrijedi još djece. Važno je bilo samo da ponovo ima pristojan kućni budžet. Uprkos svemu, voljela sam je. Morala sam da vjerujem da me nije napustila", rekla je Džoen i dodala da je morala nakon svega da potraži stručnu pomoć.


"Tražila sam tretman kod terapeuta specijalizovanog za traumu. Iz nedjelje u nedjelju, Elizabet je slušala moju priču. Naučiti da joj duboko vjerujete bio je, sam po sebi, dug proces. Na kraju je rekla: 'Pročitala sam literaturu i konsultovala se sa svojim vršnjacima. Nikada klijentu nisam dala sljedeći savjet za 30 godina prakse. Ovaj savjet je protiv istorije psihoterapije, koja podstiče ljude da pomire svoju prošlost, a posebno odnos sa majkom. U tvom slučaju, preporučujem ti da prekineš sve veze sa svojom majkom. Nikada više ne bi trebalo da je vidite", rekla je Džoen i otkrila da je upravo zbog toga i spasila sebi život.

"Na kraju sam uspjela da sebi stvorim udoban život. Studirala sam na prestižnim univerzitetima, izgradila karijeru međunarodnog savjetnika za zdravlje djece i stvorila sopstvenu porodicu. Ali složena osjećanja stida, izdaje i ranjivosti deformisala su moja dostignuća. Jedno pitanje je nastavilo da proganja: šta da su me odgovorni odrasli odgajali u okruženju punog ljubavi i zaštite? Ko bi ta djevojka postala? Gde bi ta djevojka sada bila?", ispričala je Džoen.


Ona je otkrila da je srela jednom svoju majku nakon svega u prodavnici, ali da nije želela da joj se obrati.


"Mama se okrenula i izašla iz prodavnice; moja jedina šansa da joj oprostim je nestala. Mekoća koju sam zamišljala da osećam prema mami bila je djetinja želja. U stvarnosti, bile smo dvije žene koje su stajale u radnji, jedna je još uvijek slomljena, a jedna djelimično popravljena. Tokom sudskog postupka, saznali smo da je Frank slab, slabo čuje i da živi u staračkom domu. Nakon razvoda od mame, ponovo se oženio ženom sa odraslom kćerkom koja je imala invaliditet. Čujno sam uzdahnula na tu vijest; ljudi poput Franka nikada ne prestaju. Ubrzo je Frank umro", rekla je, piše Gardijan.