U bačkom selu, gdje su vijekovima vladali mir, red i poštovanje tradicije, jednoj majci se život iznenada preokrenuo. Njena kuća, nekada ispunjena toplinom i spokojem, postala je mjesto u kojem se osjećala kao stranac. Sve se promijenilo onog trenutka kada je njen sin, jedinac, doveo suprugu iz dalekih krajeva, iz istočne Srbije, iz zemlje obavijene velom mističnih vjerovanja i tajanstvenih običaja.

Majka, žena čvrste vjere, odrasla u kući gdje su post, molitva i krsna slava bili svetinja, počela je da osjeća nelagodnost čim je snaja kročila u dom. Bilo je nečeg u njenom pogledu, u tom blagom osmijehu koji je djelovao više kao maska nego kao izraz istinske srdačnosti. Ipak, trudila se da ne donosi preuranjene zaključke, da prihvati novu članicu porodice, da pruži ruku pomirenja, jer – šta je majčinska ljubav ako ne spremnost na žrtvu za sreću sopstvenog djeteta?

Ali, onda su počele da se dešavaju stvari koje nisu mogle biti pripisane pukom slučaju.

Jednog jutra, dok je brisala prašinu u kuhinji, pronašla je nešto što joj je sledilo krv u žilama – pramen kose, zavezan koncem, sakriven u uglu sobe. Njen nije bio, sinov nije mogao biti, a snaja – kako da je pita? Otrese sumnju s ramena, prekrsti se i baci to u vatru. Možda je neko dijete iz sela svratilo, možda je slučajno dospjelo tu.

Ali nije bilo slučajno.

Nakon nekoliko dana, dok je raspremala posteljinu, pod krevetom je pronašla čudnu tkaninu, čvorovima vezanu, u kojoj su bile suve biljke i nešto što je neodoljivo podsjećalo na ptičje kosti. Tada je osjetila prvi pravi talas straha. Osjećaj nečeg nepoznatog, nečeg što ne pripada njenom svijetu, nečeg što ne bi smjelo da bude pod njenim krovom. Ponovo je zapalila ono što je našla, a miris sagorelog bilja ostao je dugo u nozdrvama, kao zloslutna opomena.

Danima kasnije, dok je čistila prag, primijetila je mrve soli. U dvorištu – nokti, uredno isečeni i ostavljeni, kao da su dio nečijeg tajnog rituala. Srce joj je ubrzano kucalo, ruke su se tresle dok je skupljala te sitne, ali zastrašujuće tragove nečeg što nije umijela da imenuje. Svaki novi dan donosio je novi strah, a njen dom, njena tvrđava, postajao je mjesto koje više nije prepoznavala.

A onda, onog dana kada je u sinovljevom ormanu, među košuljama, pronašla crveni konac upleten s nečim što joj se učinilo kao kap osušene krvi – tada je shvatila da više ne može da ćuti. Strah je prerastao u osjećaj da je njena kuća ugrožena, da je ona sama ugrožena. Tog dana je sela, prekrstila se i odlučila da se suoči sa svojim sinom.

Njegova reakcija bila je nož u srce.

„Mama, dosta više tih tvojih gluposti! Kakvi konci, kakve kosti, to su sve tvoje fantazije!“

Stajao je ispred nje, štiteći svoju ženu, onu istu ženu koja je sve vreme ćutala, posmatrala i osmjehivala se, ali sada ne više hladno – već pobjedonosno. U tom trenutku, majka je shvatila da je izgubila sina, da više nije ona ta koja mu pruža sigurnost, da više nije ona centar njegovog svijeta.

Te noći sanjala je Svetog Nikolu. U snu, njegov lik bio je obasjan blagom svetlošću, a u njegovom pogledu bilo je nečeg utešnog, ali i upozoravajućeg. Probila se kroz san do svijesti i odlučila – učiniće ono što jedino može.

U zoru, kada su sin i snaja otišli, upalila je tamjan, prošla kroz kuću, izgovarajući molitve koje je znala od detinjstva. Sve što je mogla da pronađe – konce, biljke, soli, ostatke čudnih predmeta – spalila je u vatri. Plamen je pucketao dok su njene suze klizile niz lice.

Nije znala šta će donijeti dani koji dolaze. Možda će je sin još više odbaciti. Možda će je smatrati ludom. Možda će snaja pronaći novi način da je uzdrma.

Ali jedno je znala – njen dom je njena svetinja. I Bog je iznad svega. A između nje i te žene – neka samo On stoji.

BONUS VIDEO: