Mnogo skupocjenih poklona ima na svijetu, ali rijetko ko na dar dobije pravo srce i uz to novi život. Jedan od takvih ljudi jeste Goran Filić iz Smedereva. Dugo godina je bio srčani bolesnik i dane je provodio po bolnicama. Transplantacija je za njega bilo jedino rješenje, ali je sve to bilo jako neizvjesno.

Srce koje je nekada kucalo u grudima jednog tragično nastradalog momka, danas je u grudima Gorana Filića iz Smedereva. Goran ima dva rođendana - 23. jula kada je došao na ovaj svijet i 21. marta kada kada mu je presađeno zdravo srce.

Imao je sreće, kako kaže, jer je na novo srce čekao samo pet mjeseci, svjestan da mnogi sa liste čekanja na kojoj niko ne želi da se nađe, nikada ne dospiju u operacionu salu.

Poslije operacije, dok je bio priključen na aparate, Filić, koji je po zanimanju muzičar, napisao je stihove posvećene svom donoru i novom životu koji mu je "anđeo na zemlji" omogućio.

Bio je sportista, a onda je počeo da se zamara, teško je i hodao...

"Počeo sam kao sportista, igrao fudbal i bavio se atletikom. Nakon trideset godina u braku, vratio sam se na sportske terene, ali preopteretio sam svoje srce, iako nikada nisam pušio. Onda sam počeo da osjećam zamaranje. Zamor je postao sve jači, morao sam da pravim pauze dok hodam. Tada sam shvatio da se nešto ozbiljno dešava", priča Goran.

"Osjećao sam se kao leš"

Goran je potom, kako je ispričao gostujući u "Blic danu", otišao ljekarima i rezultate su bili poražavajući. Srce mu je bilo ozbiljno oštećeno.

"Počeo sam lečenje u Smederevskoj bolnici, ali gradske bolnice nisu imale dovoljno resursa ni stručnosti za rešavanje tako ozbiljnih problema"

"Stanje je postalo alarmantno. Bio sam prepun vode, doslovno kao bure. Dovoljno je bilo da se dodirnem nogom, da pokušam da se počešem, i voda bi počela da curi iz mene. Dve nedelje, putem katetera, izvukli su mi 60 litara vode. Osećao sam se kao leš koji hoda, bio sam toliko loše da nisam mogao sebe da pogledam u ogledalu", priseća se Goran najtežih dana.

Zahvaljujući prijatelju, Goran je prebačen na Institut "Dedinje", gdje ga je pod svoje uzela dr Dragana Košović.

"Izuzetna žena i stručnjak", opisuje je Goran.

"Za samo tri dana ustanovili su da mi je srce radilo sa svega 13 odsto kapaciteta. Tada mi je dr Košović saopštila ono što sam već i sam znao: 'Gorane, jedino rešenje je transplantacija srca'".

Goran je ispričao kako mu je doktor, u šali, jednom rekao:

"Znaš li šta je transplantacija?"

Odgovorio mu je da zna, ali da je svjestan duge liste čekanja. Doktor je zatim primijetio: "Vidim da se smiješ, ili si lud ili veoma hrabar. Obično ljudi padaju u depresiju ili razmišljaju hoće li dobiti srce."

Dan kada je primio poziv koji mu je promijenio život

Goran je nastavio sa svojim životom, shvatajući da šta god bude, biće. Doktorka mu je rekla: "Idi kući, možda te pozovemo sutra, a možda nikada."

Nastavio je da se bavi muzikom i reklamama, ignorišući pogoršanje svog zdravstvenog stanja. Jednog dana, dok je radio na reklami, supruga ga je hitno pozvala kući. Rekla mu je da su iz kliničkog centra zvali i da je dobio srce.

Kada je dobio poziv za transplantaciju, Goranovo dotadašnje neustrašivo držanje preokrenulo se u strah. U trenutku kada su mu rekli da je dobio srce, bio je zbunjen i zabrinut više nego srećan, jer nije znao koliko su procedure kod nas stručne.

Na putu za Beograd, razmišljao je o mogućim komplikacijama.

"Ubrzo je počela priprema za transplantaciju. Na ulazu sam video kamere i novinare, pa sam pomislio da neka ekipa snima reportažu. No, ispostavilo se da je tog dana RTS planirao snimanje simulacije transplantacije srca. Imali su svoje glumce i statiste, ali se u jednom trenutku pojavio pravi pacijent – ja. Sklonili su sve njih i snimali moju stvarnu transplantaciju. Snimili su cijeli postupak, uključujući i trenutak kada su izvadili moje srce, stavili ga u posudu i prikazali posljednja dva otkucaja prije nego što je stalo", prisjetio se Goran.

Susret sa porodicom donora

Goran je nakon transplantacije bio uporan u želji da sazna ko su donori kako bi im se zahvalio. Učestvovao je u televizijskoj emisiji nadajući se da će neko prepoznati njegovu priču.

"Nakon muzičke emisije "Nikad nije kasno", gdje sam ispričao svoju priču javila mi se porodica mladića čije srce sam dobio. Dogovorili smo se da dođemo kod njih jednog dana u posjetu. Danima prije toga nisam spavao, mislio sam kako će taj susret da prođe.

Goran je opisao emotivni susret s porodicom donora srca, rekavši da je osjećaj bio kao da se poznaju godinama. Kada su se sreli, plakali su zajedno.

"Kada smo supruga i ja stigli u dvorište izašla je njegova sestra i bacila mi se u zagrljaj. Tu emociju ne mogu da opišem riječima, rekla je samo – "mogu li da stavim ruku na srce, da pozdravim brata", ispričao je Goran kroz suze.