Milica i Jovan imali su prosječan život u Srbiji, zahvaljujući svom radu, mogli su sebi da priušte neophodne stvari, a svu ljubav i pažnju su usmjeravali ka svojoj jedinici Ani, za koju smatrali da je njihov dar od Boga, jer dugo nisu mogli da imaju djece.

Kako su godine prolazile, njihova kćerka izrasla je u vrlo kulturu, pošetnu i vrijednu devojku, postala je diplomirani ekonomista, počela je da radu u jednoj poznatoj kompaniji. Ubrzo se udala i dobila dvoje djece. Ništa nije slutilo na loše dane i neprolaznu bol.

Naime, prije 17 godina Ana je doživjela stravičnu saobraćajnu nesreću, vraćajući se sa službenog puta, a od posljedica povreda koleginica i ona preminule su na licu mjesta.

https://aloonline.ba/zivot/75-godina-jedem-isti-obro-hava-puca-od-snage-a-njenom-muzu-se-place-zbog-jedne-stvari/

Anini roditelji bili su neutješni, jedini motiv za život bili su im unuk (11) i unuka (13). Iako su u početku bili sa ocem, u dogovoru sa njim, prešli su da žive kod Milice i Jovana, kako bi on mogao da ode u inostranstvo da zaradi više i obezbijedi im bolju budućnost.

Milica je šila, dok je Jovan zaradio svoju penziju radeći u polju. Trudili su se da svojim potomcima, uz oca, pruže sve što mogu. Činili su i ono nemoguće samo kako bi im ublažili gubitak majke što su više mogli.

Baka je svakoga dana kuvala, čistila, prala veš, deka je brinuo da kuća uvijek bude topla, da nabavi namirnice, ali i da im pomogne za sve što je bilo potrebno. I stvarno su imali divan odnos, iako se činilo da unuci pate za životom u gradu, kakav su imali njihovu vršnjaci.

Ali, kako su postajali stariji, ponašanje prema baki i deki bilo je sve hladnije. Čim im se ukazala prilika - otišli su. Unuka je upisala Pravni fakultet, na studijama je upoznala dečka sa kojim je ubrzo počela da živi zajedno.

Sa druge strane, unuk je poslije srednje škole odlučio da ode kod oca u Švajcarsku i da tamo sebi sagradi budućnost. Prema roditeljima njihove majke nisu pokazali trunku zahvalosti, štaviše, isticali su uglavnom šta im je nedostajalo, a ne šta su im sve pružili.

Telefonski i video pozivi su bili sve rjeđi, a dešavalao se po godinu dana da ne pređu prag ljudi koji su ih odgajili pod izgovorom "nemamo vremena od previše obaveza".

Jovan je sa suprugom nastavio tiho i povučeno da živi, preispitivajući se da li se nisu ogriješili o unuke i da li su nešto mogli bolje da učine.

- Možda im nismo dali sve što su željeli, ali dali smo im sve što smo imali - rekla je u jednom momentu Milica komšinici, nakon što više nije mogla konstanstno da misli gdje je pogrešila.

Tri godine nakon što su unuci otišli iz njihovog doma, Jovan je dobio karcinom pluća. Zet je poslao pare za liječenje, a unuci su tada, po prvi put, osjetili da ih grize savijest zbog načina na koji su se ponijeli. Prisjećajući se svih lijepih momenata iz djetinjstva, odlučili su da od bake i deke traže oproštaj zbog nesmotrenih poteza kojima su ih mnogo povrijedili.

Vidjevši ih na vratima, poslije dugo vremena, Jovan i Milica nisu mogli da vjeruju svojim očima. Kao da su u trenu zaboravili koliko suza su prolili zbog njih i odmah su im pritrčali u zagrljaj.

Dugo su razgovarali o svemu, a kako je ljubav bake i dake prema unucma bezgranična, priznali su da nemaju srca da im bilo šta zamjere, iako su mnogo patili.

Olakšanje je stiglo kada su zaista vidjeli da se njihovi potomci zaista kaju i da su shvatili šta su uradili, a takve postupke su pripisali nezrelosti.

- Sad mogu na miru da umrem -rekao je Jovan, otkriva komšinica, a bitku sa opakom bolešću izgubio je nakon dva mjeseca borbe.

BONUS VIDEO: