Prije pet godina, Marina je živjela u kolibi sa svojim psima i tvrdila da je poreska inspektorka. Za prolaznike, bila je samo još jedna beskućnica od koje su okretali glavu i ubrzavali korak kad bi je vidjeli. Kada joj je Natalija Gončarova pružila ruku pomoći i riječi utehe, nije mogla ni da nasluti kakva je bila Marinina sudbina. Jedina je bila koja je zastala kraj žene koja nije imala krvo nad glavom, već je živjela u šumarku u ulici Zorge.

"Ništa mi ne treba"

Marina je sjedila je u šatoru napravljenoj od granja i krpa, dok su dva psa trčala okolo. Stanovnica Rostova je pitala ženu kako se zove i kako može da pomogne. Beskućnica se predstavila kao „Sonja Lenja“ i rekla da joj ništa ne treba.

Ujutru bi beskućnica kranula sa štapim u ruci na „posao“. Ali to nije bila poreska uprava. Žena je preturala po kantama za smeće, tražeći ostatke hrane i staru odjeću. Nakon toga, vratila bi se „kući“ i podijelila skroman obrok sa psima koje je smatrala svojom porodicom. Natalija je mnogo puta nudila Sonji hranu, ali je ona odbila.

U novembru su pale niske temperature, snijeg je počeo da provijava. Sonja je nastavila da živi u kolibi. Par vlažnih ćebadi i mješanci koji su spavali u blizini štitili su je od hipotermije. Natalija se brinula da će se beskućnica jedne noći, provedene na ledenom tlu, smrznuti. Stanovnica Rostova je kontaktirala socijalne službe, pozvala policiju i hitnu pomoć. Ali, odvođenje nekoga u sklonište ili bolnicu zahtijeva njihov pristanak. A Sonja Ležeboka je odbila - zbog svoje mentalne bolesti, nije razumjela da je u smrtnoj opasnosti.

Natalija alarmirala nadležne službe

Beskućnicu su posjetili bolničari, lokalni policajac i socijalni radnici. Ponudili su joj da je pošalju u prihvatilište za beskućnike. Ali Sonja je svaki put odbila. Njen rukopis je bio lijep i uredan za koji bi bilo teško posumnjati da je pripadao mentalno oboljeloj osobi. Sve je ukazivalo na to da će se naći u vijestima – još jedna beskućnica, kao i mnogi drugi, smrznuta do smrti.

U junu je beskućnica konačno smještena u Sveobuhvatni socijalni centar za pomoć beskućnicima. Osoblje je pokušalo da je identifikuje, ali gdje god da su se raspitivali, nije bilo informacija o „Sonji Lenjivki“. Izgledalo je kao da se stanovnica kolibe nije imala svoje korene, ni pretke.

"Imam rođaku koja je nestala prije 5 godina"

U svojim razgovorima, Sonja je pomenula dve adrese u Rostovu gdje su navodno živjeli njeni rođaci. Na jednoj od njih, Natalija Gončarova je srela nepoznate ljude, iako je kasnije saznala da su tamo zapravo živeli baba i deda beskućnice. Vlasnica drugog stana je rekla da ne poznaje nikoga po imenu Sonja Ležeboka, ali da ima nećaku, Marinu Tomaševič, koja je nestala prije pet godina.

„Moj sin i ja smo mislili da je odavno umrla!“, rekla je žena.

Saznavši pravo ime beskućnice, socijalni radnici su uspjeli da rekonstruišu njenu tužnu biografiju. Natalija Gončarova i Vera Bihovenko, zaposlena u Sveobuhvatnom socijalnom centru za pomoć beskućnicima, aktivno su učestvovale u sudbini beskućnice.

Šta se, zapravo, desilo Marini?

Marina je rođena u Armaviru 1977. godine. Njena majka je vodila robnu kuću, tako da su uvek imali novca i nisu ni u čemu oskudevali. Pričalo se da je mnogo pila. Kada je umrla, stan je naslijedila njena ćerka.

Marinina brat je takođe preminula 2010. godine nakon duge bolesti. Teško je reći tačno kada su Marinini problemi sa mentalnim zdravljem počeli, ali je nagomilala toliko ogromne dugove za komunalne usluge da je po sudskom nalogu izbačena iz stana. Umjesto toga, kupili su skromnu kuću na selu.

„Marina je ostatak novca iskoristila da opremi svoj novi dom, pa čak i da kupi skuter“, rekla je za "Rostov" Natalija Gončarova.

Međutim, ubrzo su lokalni kriminalci počeli da često dolaze u Marininu kuću, predstavljajući se da su komšije. Bavili su se sitnim krađama da bi preživljavali, a Marinu su počeli da napijaju kako ne bi primjećivala da joj odnose stvari malo po malo.

- Kasnije sam od ljekara saznala da je kod mentalne bolesti kakvu ima Sonja alkohol veoma opasan - dodaje Natalija.

Prelomni momenat u Marininom životu

Jednog dana, Marina je napustila dom i peške otišla do Rostova da posjeti tetku i rođaku. Ali nije dugo ostala, možda shvativši da nije dobrodošla. Uselila se kod jednog muškarca i nastavila da pije. Jednog dana, Marina je pala sa drugog sprata i hospitalizovana je sa prelomima kostiju. Imala je i problema sa pamćenjem, te je iznenada zaboravila svoje pravo ime i postala Sonja Lenjiva. Izgleda da joj je tako dao nadimak ljekar. Nakon što je otpuštena, nastanila se u šumarku, gdje je živjela sa svojim psima.

Socijalni radnici su vratili Marini pasoš i izdali joj zdravstveno osiguranje. Ali njeni biološki rođaci su odbili da prime beskućnicu, tvrdeći da nemaju gdje da je odvedu!

Na kraju, Marina je ponovo dobila pomoć od stranaca - Natalije Gončarove i njenih dobrih prijatelja. Prevezli su je u Krasnodarski kraj.

- Moja sestra tamo gradi kuću. Marina živi u blizini i brine o imanju. Obezbijedili smo joj namirnice, odjeću, posuđe i hranu za pse. Registrovali smo je kao invalida kako bi mogla da ima penziju. Odveli smo je i na pregled kod psihijatra, koji joj prepisuje potrebne lijekove. Sestra ju je dva puta vodila na more. Ukratko, dobro joj je - istakla je Natalija.

Za Marinu danas niko ne bi mogao ni da pomisli da je pola decenije živjela kao beskućnica. Sređena dama sada ima svoj posao i dom, a iako su je rođaci opet odbacili zbog razloga koji ne mogu biti opravdavajući, okružena je ljudima dobrog srca koji su joj život učinili mnogo ljepšim.