Anja Gold svu surovost Drugog svjetskog rata osjetila je kao djevojčica kada ju je istrgao iz ruku bližnjih, te se porodičnog doma nije ni sjećala. Kasnije je saznala da su joj familiju pobili u logoru, ali mnogo godina kasnije desio se nevjerovatan životni obrt. Naime, kako je Anja bila Jevrejka, roditelji su je poslali u Ameriku kako bi je spasili od sigurne smrti, nadajući se da će tamo otići za njom, te izgraditi uslove za bolju budućnost.
Odrastala je sa tetkom u Baltimoru, svakog dana očekujući svoje roditelje, ali oni se više nikada nisu pojavili. Na portalu "Chadbad" objavljena je njena ispovijest, a kako se radi o bliskom članu porodice urednika, ime je izmijenjeno.
Tekst vam prenosimo u cjelosti:
"Prije nego što su se „ratni oblaci“ nadvili nad istočnu Evropu u prednacističkim godinama, postalo je uobičajeno da Jevreji u opkoljenim zemljama – umorni od pogroma, siromaštva i očaja – šalju djecu u Sjedinjene Države, kako bi dobili priliku za bolji život.
Na samom početku 20. vijeka, roditelji su štedjeli kako bi platili dugo i naporno putovanje svojih sinova i kćerki, koji su putovali sami na brodovima koji nisu bili sposobni za plovidbu i koji su nudili neljudske uslove i neizvjesnu sudbinu.
Pošto su karte za svako putovanje koštale malo bogatstvo, roditelji su često birali da šalju svoju djecu u Ameriku jedno po jedno, umjesto da ih šalju odjednom. Nadali su se da će sva djeca na kraju stići do američkog utočišta, gdje će im se kasnije pridružiti i roditelji. U međuvremenu bi ostajali kod rođaka koji bi se brinuli o njima i pomagali im, ponekad mjesecima ili godinama. A nerijetko se porodično okupljanje nikada ne bi desilo.
Anju Gold porodica je poslala na dug put. Bila je najstarija od osmoro djece, a 1930. njeni roditelji Poljaci rekli su joj da je došlo vrijeme za njeno putovanje. Uštedjeli su dovoljno novca za jednu kartu i odlučili da Anja bude prvo dijete koje će otići. „Palo“ je i obećanje da će joj se ostatak porodice uskoro pridružiti.
Porodici su bile potrebne godine da skupe dovoljno novca za još jednu kartu, a do tada su bili uhvaćeni u Hitlerovu mrežu. U Baltimoru je tokom godina Anja povremeno dobijala pisma iz Poljske o porodičnim vijestima i događajima. Nestrpljivo je očekivala ova pisma i uživala u svakom od njih. A onda su pisma prestala da stižu.
Anja se plašila najgoreg, ali je tek poslije završenog rata konačno uspjela nešto da sazna o sudbini svoje porodice. Nekoliko preživjelih iz njenog rodnog grada u Poljskoj, koji su uspjeli da dođu u Baltimor kasnih 1940-ih, donijeli su vijest koju je znala i plašila se da čuje: njena cijela porodica je ubijena. Svi su stradali u logorima.
Anja je znala koji je najbolji način da nastavi svoju porodičnu liniju. Zavjetovala se da će se udati i imati mnogo djece. I svako bi nosilo jedno od imena njene braće i sestara.
Anja se zaista udala za čovjeka po imenu Sol, a njihov zajednički život bio je gotovo idiličan. Bili su istinski srodne duše, a njihova ljubav duboka. Čeznuli su za djecom, ali ih nisu dobijali. Bio je to jedini trn u njihovom savršenom braku. Bili su bez djece.
Poslije mnogo godina pokušaja, traženja pomoći od ljekara širom svijeta, Anja i Sol suočili su se sa realnošću svoje situacije. „Da li bi želio da usvojimo dijete?“ upitala je neodlučno Anja muža jednog dana.
Anja je dugo razmišljala o ovoj opciji, ali nije htjela da odgaja tuđu djecu. Htjela je da u naručju drži svoje novorođenče. Nije mogla da zamisli da bi se osjećala isto prema usvojenom djetetu. Ipak, činilo se da nema drugog načina. Oni nikada neće imati sopstvenu djecu, rekli su ljekari.
Njen muž je bio sigurniji. „Da, hajde da usvojimo“, rekao joj je.
Kontaktirali su jevrejsku agenciju u Njujorku i rekli su im da je jedno dijete upravo dato na usvajanje od strane majke tinejdžerke. Otputovali su u Njujork, ali kada su stigli, njihova nada se srušila. Službenik im je rekao da je baka odlučila da usvoji dijete, ali im je objasnio da djevojčica Mirijam očajnički želi da je neko usvoji.
Mirijam je bila draga djevojčica, ali je imala osam godina. Iako su Anja i Sol nerado pristali da upoznaju dijete, ipak su bili očarani njenom harizmom, ali nisu mogli da se pomire sa njenim godinama.
„Stvarno sam željela da bude beba i da me upoznaje kao jedinu majku“, objasnila je Anja. „Želim da mi novorođenče leži u naručju“.
„Razumijem“, rekao je zvaničnik agencije. „Ali Mirijam je zaista prošla kroz mnogo toga u svom kratkom životu, i zaista bi joj dobro došao dom pun ljubavi.
„Izvini, ali ne“, rekla je Anja sa žaljenjem.
Poslije godinu dana Anja je kontaktirala mnoge agencije širom Sjedinjenih Država, ali dijete je bilo sve teže pronaći. Sve vrijeme, Anjina intenzivna čežnja za djetetom je progutala njeno biće.
„Možda smo prebrzo odbacili usvajanje Mirijam. Ona je zaista bila izuzetno dijete. Nešto u vezi s njom me je dotaklo, rekla je Anja.
Službenik je potvrdio da djevojčica još uvijek nije usvojena.
„Ali postoji komplikacija. Njen mlađi brat je pronađen u Evropi i pridružio joj se u našem domu za ratnu siročad. Braća i sestre su nerazdvojni, a obećali smo im da će biti usvojeni zajedno. Da li biste razmotrili dva?“
Vrativši se u Njujork, Anja i Sol su upoznali brata i sestru. Njen šestogodišnji brat Mojše je takođe bio divan.
Anja i Sol su prihvatili da usvoje brata i sestru.
Kada su došli u Baltimor u kuću Anje i Sola djevojčica je zastala ispred klavira, a lice joj je pobijelilo. Pokazala je na fotografiju i pitala: „Zašto imate sliku moje bube (bake) na klaviru?“
„Šta?“ upitala je Anja zbunjeno.
„Moja bube. Zašto je slika moje bubbe na tvom klaviru?“
Anja je zurila u portret svoje pokojne majke.
Mirjam je otrčala do kofera koji je donijela sa sobom iz sirotišta. Iz pohabane torbe izvukla je izblijedjelu fotografiju i pokazala je Anji. „Vidi“, rekla je pokazujući. „I ja imam istu sliku“
„Moja majka“, prošaputala je Anja gotovo nečujno.
„Želiš li da vidiš sliku moje mame?“ upitala je Mirjam. Otrčala je do prtljaga da uzme drugu fotografiju. „Želiš li da vidiš kako je izgledala?“ Dala je Anji sliku nekoga koga je dobro poznavala.
“Sara!”, Anja je vrisnula dok su joj koljena klecala ispod nje.
„Kako znaš ime moje majke?“ upita dijete zbunjeno, shvativši da je nesvjesno usvojila potomke svoje ubijene sestre Sare", stajalo je u njenoj priči.
(Stil/Chadbad)