Ona ne može da hoda, a on ne vidi svijet oko sebe. Ipak za Melani Kneht i Trevora Hana iz Kolorada u Americi, to nije prepreka – oni zajedno osvajaju vrhove planina i pokazuju da granice postoje samo u mislima.

Njihova neobična saradnja, gdje ona daje upute, a on nosi njen teret kroz planinske staze, inspirisala je mnoge širom svijeta.

Upoznali su se slučajno na času adaptivnog boksa, a ubrzo su otkrili zajedničku strast – prirodu i avanture na otvorenom. Dok su mnogi smatrali da će njihove fizičke prepreke biti prepreka, Melani i Trevor su pronašli način da ih prevaziđu i da, zajedno, dožive iskustva koja mnogi nikada ne bi mogli.

Melani je rođena sa spina bifidom i svoje djetinjstvo provela je kampujući i istražujući prirodu, dok je Trevor Han, ljubitelj sportskih aktivnosti na otvorenom prije pet godina izgubio vid zbog glaukoma, prenosi Blic.

“Ja sam njegove oči, a on moje noge”

– Jednostavno nam je djelovalo logično. Ja sam njegove oči, a on moje noge – i bum. Zajedno smo tim iz snova – rekla je Kneht za emisiju Good Morning America.

Par je odlučio da bude kreativan kako bi mogao da istražuje divljinu Kolorada. Tako Kneht, sigurno smještena u nosiljku, bude podignuta na Hanova leđa od strane prijatelja ili partnera za planinarenje. On hoda stazom dok mu ona daje upute.

– Opisujem sve što vidim i tačno kako Trevor treba da se kreće – rekla je Kneht o njihovoj metodi planinarenja.

“Najljepše je što mogu da je usrećim”

Najlepši dio zajedničkog penjanja, kažu, jeste mogućnost da jedno drugom pruže ono što bi neki rekli da je nemoguće.

– Bilo mi je tako drago da nekome omogućim da iskusi ono što sam ja mogao da doživim celog života. Samo kada se popneš na vrh planine gde auto ne može da stigne, osećaš taj osjećaj postignuća. Najljepše je što mogu da je usrećim. To mi daje svrhu – rekao je Han.

“Osjećam slobodu”

Meanija, s druge strane, osjeća slobodu.

– Cijeli život sam u invalidskim kolicima, i nevjerovatan je osjećaj da ih doslovno ostavim kilometrima iza sebe na stazi. Čak i da hoću, ne bih mogla da se vratim u njih, i to je sjajan osjećaj – rekla je.

Još jedna stvar koju vole kod zajedničkog planinarenja je to što se ne osećaju kao teret jedno drugom. Kneht je rekla da postoji osjećaj krivice kada traži pomoć od osoba koje nisu hendikepirane ili koje vide, a ne može da im uzvrati na isti način. Sa Hanom, ipak, sve je lakše kroz međusobno razumijevanje.

– Idemo malo sporije i pravimo puno pauza, ali to je ono što i njoj i meni treba – zaključio je Han.