"Ovu knjigu nisam namijenila istoričarima. Ova knjiga je namijenjena samo onom običnom, poštenom, plemenitom i osjećajnom čitaocu", rekla je jednom prilikom dr Saša Božović.

"Dijete koje nosim velika je radost i za Božoviće i za Magazinoviće. Bora sa braćom već pravi planove za veselje koje nas čeka. Majka svake zore peče palačinke da bi mi ih vruće donijela za doručak. Iščekuje se prvo dijete, prvo unuče, prvi sinovac između osam stričeva. Mada su vremena tmurna, ne mislimo na najgore, ne mislimo da će nas rat u svemu preteći."

Ove rečenice odlomak su i početak najčitanije knjige u bivšoj SFRJ 1980. godine.

Dok su mnogi kasnije pisali da je knjiga „Tebi, moja Dolores“ dr Saše Božović komunistička propaganda, oni koji su je čitali u jednom dahu s time se neće složiti. Ovo potresno svjedočanstvo o tragediji jedne majke, u kojem se ogleda stradanje čitavog naroda u Drugom svjetskom ratu, prodato je u rekordnom broju primjeraka.

Nada u bolje sutra za ovu doktorku nije nestajala čak ni kad je u razmaku od nekoliko dana saznala da je u blagoslovenom stanju, baš u trenucima kad su pale prve bombe.

Saša Božović je završila Medicinski fakultet 1937. godine u Beogradu. Poslije bombardovanja Beograda, 6. aprila 1941. godine, kao trudnica sa suprugom dr Borislavom Božovićem odlazi u Podgoricu, njegovo rodno mjesto.

Borislav Božović je bio jedan od glavnih organizatora ustanka u Crnoj Gori. Nakon njegovog odlaska u partizane, jula 1941, Sašu hapse Italijani i odvode u logor u albanski grad Kavaju.

Pakao logora

U logoru je već zašla u osmi mjesec trudnoće, a tamo je preživljavala pravi pakao. Na njene riječi napisane u potresnoj ispovijesti rijetko ko bi ostao ravnodušan.

"Kavez mali. Ako sjednem, udara glava gore pa se zgrčim ako legnem, kratak, pa se opet moram zgrčiti. To užasno zamara. Ne mogu da zaspim. Čas sjednem, čas legnem. Noć smjenjuje dan, a dan noć. Vrijeme prolazi ni u čemu. Zurim u prazno. Često je i glava prazna, bez misli, pokreta. Letve na kojima ležim počinju da se usecaju u tijelo. Ukucane su u razmaku a ivice oštre. Premećem se. Okrećem. Otvaraju se ranice. Boli. Ne mogu mjesto da nađem. Da mi je ona buvljiva samica u 'Kući Rogošića'. Bar bih šetala, stajala. Gledam Radulovićku. Spava. I djeca spavaju. Razmišljam. Mršavi su, pa valjda i ne naležu dobro na neravne letve. A ja? Osmi mjesec trudnoće! Brojim letve. Brojim čvorove na letvama", odlomak je njenog romana.

U knjizi je njena muka opisana do detalja, počev od toga kako je koru suvog hljeba žvakala da bi za bebu imala mlijeka, do toga da je toplotom svog tijela sušila pelene za malenu Dolores.

Kasnije, Saša je pred porođaj prebačena u bolnicu u Tirani, gdje je u novembru 1941. dobila kćerku, nazvavši je Dolores, po španskoj revolucionarki Dolores Ibaruri, "La Pasionariji". U Tirani se pročulo da je neka doktorka u zatvoru rodila dijete, a njen pakao ni tu nije stao.

[caption id="" align="alignnone" width="592"] FOTO: YT/PRINTSKRIN[/caption]

Gubitak i bol

Krajem 1941. godine, zajedno sa kćerkicom bila je razmijenjena sa italijanskim oficirima koje su zarobili partizani. Na oslobođenoj teritoriji Crne Gore kao doktorka je formirala prve seoske partizanske bolnice. Često je birala: dati šolju mlijeka svom gladnom djetetu, ili ranjeniku koji danima nije okusio hranu.

Ova heroina spasavala je ranjenike od smrti, ali jedino dijete koje nije uspjela da spasi bila je – njena Dolores. Kćerka je umrla 7. marta 1943. godine, tokom Bitke na Neretvi, kada je imala samo godinu i po dana, od posljedica smrzavanja, iscrpljenosti i gladi.

Septembra 1943. godine, Saša Božović jedina je preživjela četničku zasjedu kod Pljevalja, kada su poginuli Boško Buha i Bogdan Radan.

Majčin bol i praznina pratili su je do kraja života, ali je nastavila da liječi, pomaže i stvara. Umrla je 1995. godine u Beogradu.

Pred kraj života, vraćajući se još jednom svojoj Dolores, poručila je:

„Ovu knjigu nisam namijenila istoričarima. Ova knjiga je namijenjena samo onom običnom, poštenom, plemenitom i osjećajnom čitaocu.“

(Stil)