Željeli su da sačuvaju tradiciju pozivanja „licem u lice“, ali i da porodicu svog partnera upoznaju prije vjenčanja. Ipak, nisu ni slutili da će ih ta odluka odvesti na putovanje kroz porodičnu prošlost i otkriti im koliko običaji mogu da povežu generacije.

Poseban poklon dobili su od osamdesetdvogodišnje komšinice sa Vračara, koja im je darovala drvenu bukliju staru više od 60 godina.

Ova tradicionalna čutura nekada je bila važan dio svadbenih običaja. Prelazila je preko ramena domaćina koji su pozivali rodbinu i prijatelje na veselje, a tokom decenija svjedočila je brojnim ljubavnim pričama i porodičnim okupljanjima.

Sa starom buklijom krenuli su u obilazak svojih najbližih, ne znajući koliko će im taj običaj značiti.

„Kada smo krenuli, nismo znali za sve skrivene detalje ovog običaja. Željeli smo direktan kontakt i da upoznamo sve goste koje ne znamo, a pred nama se otvorio čitav jedan svijet pažnje i poštovanja za koji nismo ni mislili da i dalje živi u našim ljudima“, ispričali su mladenci.

Buklija kao simbol časti i blagoslova

Ubrzo su otkrili da tradicionalno pozivanje buklijom ima mnogo dublje značenje od samog obavještavanja o datumu i mjestu svadbe.

Kada mladoženja dođe u kuću sa buklijom, on domaćinu ukazuje čast i poziva ga da učestvuje u veselju. Domaćin zatim prihvata poziv, nazdravlja i upućuje dobre želje budućim supružnicima, simbolično blagosiljajući njihov zajednički život.

Mladenci su tokom obilaska imali priliku da upoznaju i druge zanimljive detalje ovog običaja, među kojima je i kićenje buklije.

Drvena čutura ukrašavala se cvijećem, peškirima i novcem, a svaki domaćin ostavljao je na njoj svoj trag. Među darovima su se mogli naći i krpe, stolnjaci, ali i dijelovi stare devojačke spreme domaćice, čuvani kako bi se prenijeli na naredne generacije.

Prema običaju, domaćini su u bukliju dolivali i svoju najbolju rakiju. Ona nije smjela ostati prazna, baš kao što ni kuća u kojoj se slavi ljubav ne bi trebalo da bude bez gostiju i veselja.

Susret s porodičnom istorijom

Ono što je počelo kao želja da buduće goste pozovu na vjenčanje na poseban način, pretvorilo se u mnogo više od toga.

Obilazeći rodbinu i prijatelje, mladenci su slušali priče o prošlim vremenima, uspomenama iz mladosti i iskustvima starijih generacija. Uz poklone i lijepe želje dobili su i savjete koji se ne mogu prenijeti kratkom porukom niti zamijeniti čestitkom.

Stara buklija postala je most između generacija, povezujući članove porodice koji se možda dugo nisu vidjeli i vraćajući toplinu u domove u koje se ranije nije svraćalo bez posebnog povoda.

Ova priča podsjeća da tradicija nije samo čuvanje predmeta i običaja iz prošlosti. Ona je i način da sačuvamo bliskost, porodične veze i osjećaj pripadnosti, posebno u vremenu kada svakodnevne obaveze često udaljavaju ljude jedne od drugih.