Na našu adresu stigla je ispovijest Banjalučanke koja je nakon sedam godina braka odlučila da se suoči sa sudom javnosti.

Naime, žena koja će ovom prilikom ostati anonimna, ispričala je istinu koju će "ponijeti u grob" jer je presurova da je bilo kome saopšti u oči. Njena priča je kao da gledate seriju na malim ekranima - prepuna drame, bola, tuge, ali i sreće u kojem glavni likovi doživljavaju pravu zabranjenu ljubav.

Njene riječi prenosimo u cjelosti: 

Sedam godina sam u braku sa Markom koji je od mene stariji skoro 30 godina i imamo troje djece. U posljednje vrijeme često razmišljam o tome šta ću ispričati svojoj curici kada me bude pitala kako smo se upoznali tata i ja. Iako sam apsolutno sigurna u svoju odluku i ne osjećam grižu savjesti ni najmanje, vidim kako okolina reaguje i na „manje greške“ ljudi, shvatam da joj nikada neću moći reći pravu istinu: da je njen otac bio moj očuh.

Kada čujem ovu rečenicu u svojoj glavi zvuči zastrašujuće, ali kada pogledam u Marka shvatim da je suđeno da život provedem sa njim. Teško je u sebi nositi istinu koju znaš da drugi nikada neće shvatiti i da će te osuđivati, zato sam odlučila bar ovim putem da sve izbacim iz sebe. Da se još jednom uvjerim u ljudsku osudu i da shvatim da ću tajnu ponijeti sa sobom u grob.

Kako je sve počelo?

Majka se zabavljala sa Markom oko dvije godine. Na samom početku nije mi ni padalo na pamet da ga pogledam u romantičnom smislu. Bio nam je u kući, družili smo se svi skupa. Čak smo i izlazili u noćni provod porodično. On bi mi „nabacivao“ mlađe kolege, vodio bi računa o meni i sestrama kao i o mojoj majci. Njih dvoje izgledali su zaista srećno i svi smo imali osjećaj da će njihova veza potrajati i rasti.

Iako smo često bili sami u kući Marko i ja, ni to nije bio momenat u kojem smo započeli vezu. O tim situacijama sam često razmišljala kada smo pobjegli skupa. Da li sam tada nešto mogla naslutiti ili ne? Jednostavno za mene je on bio momak moje majke, a ja za njega kćerka njegove djevojke. Ni on ni ja nismo u tim trenucima ni naslućivali šta će nam život donijeti. Iz ove perspektive uviđam da smo imali neku nevjerovatnu bliskost, uvijek smo mogli pričati o intimnijim stvarima, problemima na poslu i u vezi.

Moja majka bila je prilično ljubomorna, a Marko je držao jedan od poznatijih lokala u gradu i uvijek je bio okružen mladim djevojkama. Žalio mi se često kako ne može da podnese njene ispade, a ja sam razgovarala i sa njom i sa njim da im pomognem da prevaziđu krizu. Kako je vrijeme odmicalo, stvari su postajale kompleksnije. Primijetila sam da je njihova veza na klimavim nogama.

Njihov raskid i naš početak

Marko je ostajao sa nama (njenom djecom) više zbog naše dobrobiti nego zbog ljubavi prema majci. Došlo je do neminovnog raskida između njih, a nas dvoje smo nastavili održavati kontakt. Jednostavno nisam mogla da zamislim život dalje da se ne čujemo i da se ne družimo. Majka je bila ogorčena na njega, pisala mu je poruke, zvala ga i proganjala. Nije mogla da se pomiri sa činjenicom da je okončao njihovu vezu. Molila je mene da ih pomirim, stvarno sam tada bila u groznoj situaciji.

Marko i ja smo izlazili i družili se.

Suštinski naš odnos se nije mijenjao, samo smo umjesto kod nas u kući, boravili kod njega u stanu. Majci sam počela lagati gdje sam jer je zahtijevala da prekinem komunikaciju sa njim kada je shvatila da od pomirenja nema ništa. Tako smo počeli skrivati naš odnos… Krili smo se u gradu, krili u stanu, ali još uvijek nismo radili „ništa pogrešno“. Slagala bih kada bih rekla da u ovim momentima nisam osjećala privlačnost, ali i dalje nismo činili ništa intimno iako je privlačnost postajala sve veće i vidljivija.

Bolest, tuga i prvi poljubac

Međutim, u tom momentu se dešava nešto što naš odnos lansiralo u drugu dimenziju - marko otkriva da ima rak. Godinama je ignorisao određene simptome i to je došlo na naplatu. Samo je jedan dan nakon višednevnih analiza dobio poražavajući odgovor. Marko je imao djecu iz prvog braka, od njegovog sina ja sam bila mlađa godinu dana. Naravno da smo se znali, ali on je živio sa majkom u Srbiji i nije često boravio kod Marka. U tom trenutku on nije imao bližu osobu od mene, a ja sam odmah znala da ne želim da ga napustim više nikada u životu jer pomisao da će možda umrijeti me je pokosila.

Tada sam osvijestila tu silnu količinu ljubavi prema njemu. Taj dan samo smo se grlili i plakali i tada smo se prvi put poljubili. Da ga danas pitate on bi vam rekao da ga je taj poljubac izliječio i dao snagu da sve prevaziđe. Uslijedili su dani kada nismo izlazili iz stana. Posjetili smo doktore, shvatili da je najbolje da idemo u Beograd. Tako smo i učinili. Ja sam samo došla kući, krišom spakovala stvari i otišla sa njim.

Nestanak prijavljen policiji

Godinu dana smo bili u Beogradu. Tu smo, hvala Bogu, uvidjeli da njegova situacija nije bila toliko strašna kao što smo na prvi mah mislili. Sve je bilo izlječivo i otkriveno na vrijeme, ali je Marko svakako bio u velikim bolovima i teško je podnosio proces liječenja. U jednom momentu nije imao snage da ustane iz kreveta danima. Ja sam ga i kupala i presvlačila i ništa mi nije bilo teško. U međuvremenu u Banjaluci je vladala potraga za mnom.

Majka je moj nestanak prijavila policiji iako sam joj poslala poruku da sam otišla i da me ne traži, da sam dobro i da sam kod bake i dede u Beogradu. Nisam rekla s kim sam i dalje smo krili vezu. Od svih obaveza, liječenja i brige nismo ni razgovoarali o tome šta ćemo i kako ćemo sa našom vezom. Taj razgovor uslijedio je kasnije, kada su se stvari posložile i kada je Markovo zdravstveno stanje ponovo bilo na zadovoljavajućem nivou.

Petar kao spas

U međuvremenu sam pričala sa policijom iz Banjaluke, objasnila im da nisam nestala. Baka je znala šta se dešava i postepeno je mamu pripremala na vijesti. U svemu tome, novi šok. Ja ostajem trudna.

Sjećam se tih pobrkanih osjećanja. Mislila sam "sada definitivno moramo izaći ispred svih i obznaniti našu vezu."

Ta situacija mi je i dan danas mučna… Povratak u Banjaluku, dolazak pred majčine oči… Njena histerija i plač… Moj goli očaj… Čak sam poželjela da sve ovo ne postoji, molila sam Boga da me spasi. Tada je sve izgledalo kao da nikada više neću imati normalnu porodicu i da ću zauvijek biti na stubu srama.

Trudnoća me je u jednu ruku spasila jer sam morala na prvo mjesto da stavim bebu i sebe, tako da me je Marko štitio od svih komentara. On je komunicirao sa majkom i pokušao situaciju da dovede bar u neku normalu.

Nakon nekoliko mjeseci strasti su se smirile i dogovorili smo večeru kod majke. Ja sam se njoj već nekoliko puta izvinila i pokušala objasniti svoju stranu priče, ali mogu samo da zamislim kako se ona osjećala u svemu tome. Na večeri se trudila maksimalno da sve bude u redu, ali u par momenata je imala zajedljive komentare - "znam ja kakav je Marko u krevetu“.

Teško je bilo, jako teško. Sestre su me osuđivale, nisu pričale sa mnom jedno vrijeme. Međutim, kada se rodio Petar sve je nekako palo u drugi plan… Ljubav prema Petru nas je sve ujedinila i nekako više nikada nismo ni pričali o svemu tome. Majka je prešla preko svega, sestre takođe. Odnosi su se poboljšali.

Dan danas se pravimo kao da se veza između Marka i majke nije desila. Mi smo našu ljubav krunisali brakom, dobili još jednog sina i curicu. Moj brak svi komentarišu kao idiličan iako je Marko stariji, a kada bi znali ovu istinu osudili bi nas. Ja sam naučila da nikoga ne osuđujem. Da mi je neko rekao prije 10 godina da ću se udati za maminog bivšeg momka rekal bih mu da je načisto poludio, a eto me - život bih za njega dala.