Majka bježala u njive po oluji da spasi život, a djeca ostajala sama i gladna – sjećanja koja bole zauvijek.

Ovo potresno pismo mr Razije Čolaković nije samo lična ispovijest – ono je svjedočanstvo života obilježenog nasiljem, ali i dokaz da snaga žene može pobijediti i najteže traume. Njene riječi nisu napisane da bi šokirale, već da bi probudile. Da podsjete sve nas na ono što se, nažalost, i danas prečesto dešava iza zatvorenih vrata – u tišini domova, tamo gdje bi trebalo da vlada sigurnost.

"Ovo sam ja u vremenu kojeg se jasno sjećam – imala sam svega pet godina kada je moj otac krvnički tukao moju majku.

Sve pamtim! Te slike ne blede. Sa tim traumama i danas pokušavam da izađem na kraj, ali istina je da nas one nikada u potpunosti ne napuste.

Moja rahmetli majka bila je nepismena, bez ikakve podrške. Sama u paklu života, nesrećna i prazna. Nikada voljena. Nikada poštovana. Njeni roditelji je nisu prihvatili kada bi pokušala da pobjegne – govorili su: „Vraćaj se tamo gdje si se udala.“ Niko nije htio da primi „tuđu“ djecu.

Bilo je: ili da se ubije, ili da trpi dok je ne ubije on. Uz malo sreće – samo će je mučiti do kraja života. I tako je i bilo. A kako drugačije sa nasilnikom, alkoholičarem, bezdušnikom?

Pamtim krv na njenom licu, kako bježi po oluji u njive, krije se kod komšinice, dok nas djecu ostavlja u strahu, gladne i izgubljene. Nismo razumjeli šta se dešava, ali smo osjećali da je strašno. Tek kasnije mozak sve te slike poređa u album iz kojeg ih vrtimo cijelog života.

Takvih scena bilo je bezbroj. Sve su ostale pohranjene u mom umu, kao na disketi.

Ipak, Božijom voljom, ja sam jedina iz porodice koja se obrazovala. To je bio majčin amanet. Govorila mi je samo jedno:

„Nemoj biti k’o ja!“

Zato danas od nijednog muškarca ne trpim povišen ton, bahatost niti pokušaj da mi oduzme slobodu i identitet. Nikada ne bih ostala u braku “zbog djece”. Ne zanima me šta će ko reći. Svom mužu sam jasno rekla: ako ti ne odgovara život sa mnom, nađi sebi drugu – ja želim da živim životom dostojnim žene!

Jer ja to zaslužujem.

Svaka žena to zaslužuje.

Tako sam obećala sebi i svojoj majci.

Obrazovanje mi je pomoglo da traume pretočim u riječi, da kroz pisanje olakšam sebi i pružim snagu drugima koji su preživjeli ili još uvijek preživljavaju isto zlo. Pišem da podsjetim – ne ćutite!

I molim sve majke: usmjeravajte svoje kćerke na borilačke sportove i sve oblike samoodbrane.

Manje ulaganja u fizički izgled – mnogo više u snagu uma!"

Objavljujemo ga jer vjerujemo da ovakva svjedočanstva mogu da promijene svijest i podignu glas protiv nasilja nad ženama. Zato što svaka priča žrtve može postati ohrabrenje za drugu ženu koja trenutno ćuti i trpi. Jer prećutani bol postaje teret, a podijeljeni bol može biti put ka izlečenju i slobodi.

Takođe i da pokažemo koliko je obrazovanje, samosvijest i podrška važna – da se prekine začarani krug nasilja. Riječi Razije Čolaković su amanet svim ženama: da ne pristaju na manje od života dostojnog žene, da ne ćute i da ne odustanu od sebe, piše Nježna.