Ljubica koja uskoro puni sedamdeset godina nije čula glas svoje kćerke dvije godine i svakog dana se bori između nade i očaja. Njenu ispovijest prenosimo vam u cjelosti:

„Neću više doći, mama. Ne razumiješ me i ne želiš da me razumiješ!“ Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, gledajući u praznu šolju čaja. Prošlo je tačno dvije godine otkako je Ana otišla, zalupila vrata i nestala iz mog života. Ni poziva, ni poruka, ni rođendanskih želja. Samo tišina, gusta i teška, koja mi svake večeri leži na grudima.

Moja komšinica Jasmina često dolazi na čaj. Donosi kolače iz pekare, sjedimo u mojoj maloj kuhinji i pričamo o svemu i svačemu – o vremenu, o komšijama, o putovanjima. Nikada ne pominjem Anu. Jasmina zna da imam kćerku, ali me nikada nije pitala zašto je ne viđa. Možda osjeća da je to rana koja još uvijek krvari.

Ali prošle nedjelje, kada me je zatekla kako brišem suze dok gledam stare fotografije, više nije mogla da ćuti. „Ljubice, šta se desilo između tebe i Ane?“

Duboko sam udahnula. „Ne znam, Jasmina. Ili možda znam, ali ne želim sebi da priznam. Sve je počelo kada je Ana odlučila da napusti posao u beogradu i preseli se u Niš zbog tog svog Dejana. Nisam ga voljela – bio je previše slobodan za mene, previše buntovan. Rekla sam joj to, možda previše puta. Rekla sam joj da nije u pravu, da će se pokajati. Tada mi je rekla da joj ne vjerujem, da je ne podržavam kao majka. I otišla je.“

Jasmina me je pogledala sa saosjećanjem. „Jesi li pokušala da joj pišeš?“

„Jesam. Pisala sam joj pisma, slala poruke za Božić, za Uskrs… Ništa. Kao da sam umrla za nju.“

Noći su najteže. Ležim budna i premotavam u glavi svaki razgovor koji smo vodile posljednjih godina. Sjećam se da sam joj rekla: „Ana, život nije bajka! Moraš biti odgovorna!“ Sjećam se kako je plakala kada sam joj rekla da Dejan nije za nju. Možda sam trebala da ćutim? Možda je trebalo samo da zagrlim kćerku i kažem joj da je volim, šta god da se desi.

Jednog dana, dok sam zalivala cvijeće na balkonu, čula sam poznati glas iz dvorišta. Bio je to Ivan, moj bivši muž, Anin otac. Nismo razgovarali godinama otkako smo se rastali. „Ljubice! Kako si?“

Nisam znala šta da kažem. „Dobro sam... A ti?“

„Čuo sam da se Ana ne javlja... Znaš, uvijek je bila tvrdoglava prema tebi. Ali ona te voli, siguran sam u to. Samo... možda joj treba vremena.“ Pogledao me je sa tugom u očima.

„Ivane, misliš li da je moja krivica?“

Slegnuo je ramenima. „Oboje smo pogrešili. Ti si bila stroga, ja sam bio previše popustljiv. Ali sada nije važno ko je kriv – važno je da joj pokažeš da ti nedostaje.“

Te noći nisam mogla da spavam. Ustala sam i napisala još jedno pismo Ani:

„Draga moja Ana,

Znam da si ljuta na mene i da možda misliš da te ne razumijem. Možda sam zaista bila previše stroga i kritična prema tvojim izborima. Ali znaj da te volim više od svega na svijetu. Nedostaješ mi svaki dan. Ako ikada želiš da razgovaraš, moja vrata su uvijek otvorena.

Tvoja mama“

Ostavila sam pismo na stolu nekoliko dana prije nego što sam ga konačno poslala. Provjeravala sam poštansko sanduče svaki dan, nadajući se odgovoru koji nikada nije stigao.

Jednog popodneva, Jasmina me je pozvala na kafu kod nje. Sela sam u njenu malu dnevnu sobu ispunjenu cvijećem i porodičnim fotografijama.

„Znaš, Ljubice“, rekla je tiho, „moja sestra nije razgovarala sa mojom mamom deset godina zbog te glupe stvari sa nasledstvom. Pomirile su se tek kada je mama umirala. Ne čekaj toliko dugo. Idi u Niš, potraži Anu.“

Srce mi je lupalo kao ludo cijelu noć posle tog razgovora. Mogu li skupiti hrabrost? Šta ako me odbije? Šta ako mi nikada ne oprosti?

Nedjelju dana kasnije, ukrcala sam se u autobus za Niš sa malim koferom i buketom njenih omiljenih bijelih ljiljana. Stajala sam ispred vrata njenog stana sat vremena prije nego što sam skupila snagu da pokucam.

Dejan je otvorio vrata. Pogledao me je iznenađeno.

„Zdravo… Ljubice?“

„Zdravo, Dejane… Je li Ana kod kuće?“

Zastao i rekao: „Ana… nije dobro u posljednje vrijeme. Veoma je zauzeta i… često plače zbog tebe.“

Osjetila sam kako mi se srce lomi na hiljadu komadića.

„Mogu li da je vidim? Samo na trenutak?“

Dejan me je pustio unutra. Ana je sjedila za stolom, blijeda i umorna.

Kada me je vidjela, oči su joj se napunile suzama.

„Mama… šta radiš ovdje?“

„Došla sam da ti kažem da mi nedostaješ… I da mi je žao zbog svega što sam rekla i uradila… Nisam znala bolje.“ Glas mi je drhtao.

Ana je ćutala nekoliko trenutaka, zatim je ustala i zagrlila me kao što je to činila kada je bila mala devojčica.

Obe smo dugo plakale, bez riječi.

Poslije tog susreta, ništa nije bilo isto – ali bar smo ponovo počele da razgovaramo."