Dr Liza Baros Lejn, u tekstu koji prenosimo, spaja ličnu tragediju i profesionalno znanje kako bi otvoreno, snažno i dirljivo govorila o gubitku, identitetu i procesu ponovnog pronalaženja sebe.

"Tokom pandemije, moj muž kupio je polovnu čamac kako bi pobegao iz izolacije i pronašao mir u prirodi.

Dana 10. jula 2020, samo dva sata nakon što je prvi put isplovio, policija je zakucala na moja vrata. Brent je nestao. Dva dana kasnije, organizacija EquuSearch pronašla je njegovo tijelo. Udavio se. Iza sebe je ostavio dva sina, od 11 i 3 godine. Ja sam tada imala 36 godina — i preko noći postala udovica.

U danima nakon njegove smrti kretala sam se kroz svijet kao kroz maglu. Tuga je bila razorna, ali nije bila jedini teret. Počela sam da se osjećam izgubljeno, dezorijentisano, na način koji me iznenadio i frustrirao. Očekivala sam bol. Ono što nisam očekivala bila je potpuna dezorijentacija — osjećaj da ne prepoznajem ni svijet oko sebe, ni samu sebe u njemu.

A imala sam sve što bi trebalo da me drži — snažna prijateljstva, novoimenovanu poziciju docentkinje na Fakultetu za socijalni rad Univerziteta u Hjustonu, kao i jasno definisan osjećaj svrhe kroz istraživački rad. Nisam mogla da razumokem kako je moguće da budem tako okružena smislom, a da se ipak osjećam kao da nestajem.

Kasnije, kada sam odlučila da svoje istraživanje usmjerim ka mladom udovištvu, počela sam sve češće da čujem istu rečenicu od drugih udovica i udovaca: „Izgubio/la sam se. Ne znam više ko sam.“ Od učesnika u istraživanju, ali i od stručnjaka za tugu, saznala sam da je u pitanju gubitak samoprepoznavanja. Nismo zatvorena bića; mi se oblikujemo u odnosima s drugima. Kada neko ključan za tvoj identitet umre, to nije samo tuga. To je sporo, zbunjujuće raslojavanje onoga što si bio dok si bio u njegovom/njenom prisustvu.

Najjasnije sam to osjetila u najmanjim trenucima. Recimo, kad sam prvi put sjela za sto bez Brenta.

Prazna čaša kao ogledalo bola

Svake večeri, bez pitanja, Brent bi mi sipao piće za večerom. Bio je to dio naše rutine. Tri dana nakon njegove smrti, porodica me je nagovarala da jedem. Danima nisam ništa okusila — bila sam paralizovana strahom i tugom. Sjela sam za naš sto u kuhinji, na moje uobičajeno mjesto. Ruka mi je mehanički posegnula za čašom. Ali nje nije bilo.

U tom trenutku shvatila sam da više niko neće misliti na mene na taj tihi, svakodnevni način. Osjetila sam se manje važnom. Nevidljivom.

Taj sitni gest - čaša koju mi je on svake večeri stavljao pored tanjira - bio je čin pažnje, nježnosti, znak da sam mu važna. Nisam ni znala koliko mi to znači - dok nije nestalo. Ta prazna čaša postala je najsnažniji simbol onoga što sam izgubila. Ne samo Brenta, već i tihi osjećaj da sam voljena.

Tada sam shvatila nešto što prije toga nisam mogla da sagledam: veliki dio mog osjećaja vrijednosti bio je nježno i neprimjetno smješten u tim svakodnevnim dokazima ljubavi. U tom trenutku sve što sam mislila da znam o sebi počelo je da se ruši. Nisam imala reči da to opišem. Samo sam znala da se nešto u meni trajno pomjerilo. Postala sam sebi strana.

Neke knjige govore o tuzi i gubitku. Ali rijetko koja se bavi tihim užasom kada prestaneš da prepoznaješ sebe. Paradoksalno, ono što je najvjernije prikazalo moj unutrašnji doživljaj nisu bile knjige o žalosti, već filmovi iz žanra psihološkog horora.

U filmu The Substance (2024), nekadašnja fitnes ikona uzima ilegalni serum koji je razdvaja na dva tijela: njeno mlado ja i staro, propadajuće tijelo. Mlađa verzija počinje da „krade vrijeme“, ubrzavajući propadanje one prave. Jednog jutra, žena se budi i primjećuje da joj je samo jedan prst ostario preko noći. A zatim gleda, prestravljena i bespomoćna, kako joj tijelo iz dana u dan postaje sve stranije.

Taj osećaj užasa — gledanja u sopstvenu promjenu bez mogućnosti da je zaustaviš — bio mi je zastrašujuće poznat.

Jer ono što je tuga učinila meni, i mnogima koje sam intervjuisala, nije bilo samo emocionalno. Bilo je tjelesno. Kognitivno. Razarajuće po identitet.

Moje tijelo više nije bilo isto. Prsa su mi bila stegnuta, kao da mi slon sedi na grudima. Zglobovi su me boljeli. Bila sam iscrpljena neprestano.

Tijelo koje tuguje zajedno sa dušom

Oduvijek sam voljela pokret. Ali nakon Brentove smrti, vježbanje je postalo nešto sasvim drugo. Pojedine pjesme na treninzima izazivale bi suze. Fizički napor budio je potisnute emocije. Plakala sam dok sam se istezala. Tokom pandemije bila sam zahvalna za maske, jer su mi pružale privatnost da se raspadnem, a da niko ne vidi.

Nije da nisam mogla da se krećem. Nego nisam mogla da podnesem ono što bi pokret izvlačio iz mene. Moje telo postalo je ogledalo borbe kroz koju sam pokušavala da preživim.

Počela sam da zaboravljam stvari. Da gubim stvari. Najgore su bile ključeve. Neprestano sam ih tražila. Kasnila. Pančila. Preturala po torbama. Na kraju sam morala da promijenim brave na autu.

Tada se pojavila moja sestra bliznakinja Brenda sa pakovanjem Bluetooth tragača. Predala mi ih je kao poklon: „Za teške dane“, rekla je.

Nije pričala samo o ključevima. Znala je da mi je tuga otela mozak. Da više ne mogu da zadržim ništa — ni predmete, ni vrijeme, ni osjećaj sebe.

Ljudi to zovu „mozak u žalosti“. I to je stvarno. Mozak obavlja nevidljiv posao: pokušava da prihvati realnost, da presloži uspomene, da stalno pretražuje svet tražeći pretnju. A ono što ostane za svakodnevne zadatke — to je malo.

Kad počneš da gubiš sebe, shvatiš da si sastavljen od više dijelova. Neki su još čitavi, neki su čak ojačali. Ali drugi se ruše. Ljudi bi me vidjeli na poslu i mislili da sam dobro. Istraživanje o mladom udovištvu mi je čak počelo pomagalo. Bila sam fokusirana. Produktivna. Na godišnjoj evaluaciji dobila sam komentar da su moji rezultati „prevazišli očekivanja“.

A u privatnim bilješkama pisala sam sljedeće:

„Plašim se noći, zbog noćnih mora. Plašim se jutra, jer me podsjete na stvarnost. Plašim se dana, jer čežnja za Brentom uveijk preraste u horor načina na koji je umro.“ Bila sam u režimu preživljavanja — pokušavala sam samo da ostanem živa.

I jedno i drugo je bilo istina. Istovremeno.
Tuga ne izgleda uvijek kao suze. Nekad izgleda kao uspjeh. Kao nasmijano lice. Kao obavljeni zadaci — dok se raspadaš u tišini.

Postala sam znak pitanja za samu sebe — bez odgovora, bez definicije. Nije bilo mape. Samo praznina gdje je nekad bilo poznato.

A najteže? Većina ljudi to ne vidi. Djeluješ „dobro“. Funkcionišeš. Pa misle da je najgore prošlo.

A kada prestaneš da prepoznaješ sebe, izgradnja i oporavak postaju gotovo nemogući. Ljudi te pitaju šta ti treba — a ti nemaš pojma. Ono što si volio više ti ne prija. Ono što te je radovalo više te ne pomjera. I počneš da sumnjaš u sebe. Da se udaljavaš i od sebe i od drugih.

Ako si to osjetila — ako to sada osjećaš — želim da znaš: nisi luda.

Pisanje ovog teksta moj je način da ti kažem da nisi sam/a. Moguće je obnoviti sebe. Ali hajde da ne glumimo da je to jednostavno. Nije. Slojevito je. I zahtijeva da kreneš ispočetka — na mjestima gdje si mislio da si već bio izgrađen.

Pet godina kasnije, još uvijek tragam za sobom. Ali povremeno, uhvatim tračak poznatog — dok se smijem sa sinom, dok radim ono što volim, dok sedim sa prijateljima i osjećam se skoro normalno. Otkrila sam i potpuno nove stvari. Volim da igram. Ponovo sam se zaljubila. Dobila sam stalno zaposlenje na univerzitetu.

Nije to povratak u stari život. To je spora, slojevita i — na neki čudan način — sveta izgradnja novog.

Nisam izgubila samo Brenta. Izgubila sam i verziju sebe koja je postojala pored njega. I morala sam da tugujem i za njom — dok postepeno, nesavršeno, ne postajem neka nova ja", kaže ona, prenosi Huff Post.