Kada danas govorimo o "starletama" koje pune novinske stupce, teško je ne pomisliti na Lelu. Bez društvenih mreža, bez estetske hirurgije i bez PR menadžera - Lela je, sama sobom, gradila mit. Bila je lijepa, ali nije živjela od ljepote. Bila je zavodnica, ali nije bila lak plijen. Bila je slobodna, iako su je svi željeli zarobiti.

U vrijeme kada je ženama bilo predodređeno da budu supruge, domaćice i tihe senke svojih muževa, Jelisaveta Lela Salević probijala je norme, izazivala šokove i ostavljala za sobom trag toliko upečatljiv da je i danas, decenijama nakon smrti, nazivamo prvom srpskom starletom.

Njene priče nisu ostale samo u sjećanjima - o Leli su pisale novine, žene su protestovale ispred njenog salona, a njeno ime se izgovaralo i u Narodnoj skupštini.

Rođena 1910. godine u Ivanjici, Lelu je otac vrlo mladu poslao u Beograd da nauči zanat. Nije ni slutio da će njegova kćerka postati jedan od najsenzacionalnijih likova međuratnog Beograda. Rad u štampariji joj nije prijao - mirisi, buka, i komentari mušterija natjerali su je da potraži drugi put. Na nagovor poznanice, upisuje kurs za manikirku i ubrzo počinje da radi u prestižnom salonu u Knez Mihailovoj, u zgradi Akademije nauka.


Tu, među lakiranim noktima, kolonjskim vodama i diskretnim šapatima, počinje njen uspon. Bila je lijepa, ali je imala i ono "nešto" - neuhvatljivu ženstvenost, gard, šarm i ponos koji su muškarce obarali s nogu, a žene ostavljali bez daha - i živaca.



Ljubavnici bogati, brakovi korisni, a kraj - nikad prirodan



Prvi veliki ljubavnik bio je Mois Aseo, španski Jevrejin i najbogatiji čovjek Skoplja, vlasnik rudnika nikla. Iako stariji više od trideset godina i oženjen, Aseo je bio smrtno zaljubljen. Leli je finansirao sve - luksuzne hotele, kockanje, liječenje majke, školovanje sestre. U društvu se već tada govorilo da "sisala nije krv, već novac", ali niko joj to nije zamjerao. Muškarci su dolazili i odlazili, a novčanici ostajali prazni.


Nizale su se afere - sin upravnika Beograda koji ju je vozio službenim kolima, salonski ljubavnici, ljudi iz politike i biznisa. I sve to bi možda ostalo iza zatvorenih vrata da Lela nije napravila muški frizerski salon u blizini Skupštine, izazvavši bijes među gospođama. Demonstracije žena ispred salona, naslovne strane Politike i karikature bile su svakodnevica.


Policijska potjera, prognanstvo u Ivanjicu i vjenčanje iz koristi



Zbog afere sa sinom upravnika Beograda, Manojlom Lazarevićem, Lela je dospjela u fokus političke borbe. Sam upravnik ju je proganjao, pokušavao da je otjera iz prestonice. Kada su joj ponovo zaprijetili izgnanstvom, Lela je smislila način kako da zauvijek ostane u Beogradu: udala se za krojača.


Ali, ne bilo kog - već za Đorđa Markovića, čovjeka koji je bio njoj visinom do ramena, a harizmom tek nešto više. Brak je bio sve osim romantičan. On je, kako se priča, u njihov stan dovodio mlade muškarce, pravio terevenke, tjerao je da ih služi, a nije se libio ni da pokušava da je "unovči" kod svojih poznanika. Ljubavi tu nije bilo, ali računice svakako jeste - Lela je bukvalno "kupila muža", da je više niko ne može protjerati.


Dama sa dušom, ali bez nasljednika



Zanimljivo je da nijedan njen ljubavnik, ni muž, nije umro prirodnom smrću. Da li je u pitanju splet okolnosti, ratne prilike, ili nešto mračnije, ostaje zagonetka. Govorilo se i da je posjećivala vračare. Tabloidi onog vremena su je nazivali "Beogradskom vampirušom", ali su retko imali dokaze - samo tračeve i strahopoštovanje.


Nakon Drugog svetskog rata, Lela je polako iščezla iz novinskih kolumni. Senzacije su zamenile bombe, a starlete - heroji. Tek 1966. godine, sa 56 godina, ponovo staje pred matičara, ovoga puta sa jednim predratnim oficirom. Bio je to tiši život. Bez novinskih naslova, ali i dalje bez dece.


Preminula je 1989. godine, u Beogradu, u dubokoj starosti od skoro 90 godina.


Stil / Ona