Dok su svi ostali stanari napustili stanove koji su sada preuređeni za turiste i studente, bake Marije niko nije mogao da se odrekne sopstvenog doma – pa ni ona sama.

„Prije dvije godine stigla su pisma u kojima je pisalo da, po isteku ugovora, neće biti produženja. I tako su, jedan po jedan, svi otišli“, priča Marija za italijanske medije.

Iako joj je kirija povećana sa 600 na 900 evra, nije željela da ode.

„Ovo je moj dom. Važno mjesto za mene“, kaže kroz suze. Iako joj penzija nije visoka, odlučila je da preživi kako zna i umije.

„Nije me sramota da priznam – morala sam da prodajem ogrlice i narukvice da bih platila kiriju“, iskreno priznaje.

Nekada je ta zgrada vrvjela od života. Danas je, kako kaže, gotovo pusta. Stanovi su renovirani za iznajmljivanje studentima, a zgrada se već mjesecima priprema za njihovo useljenje.

„Skoro da više niko ne živi ovdje. Nedavno sam srela neke strance u liftu, mislim da su turisti. Jedva su mi rekli ‘zdravo’“, navodi, piše Blic.

Dodaje da više nema komšijskog duha:

„Nekada smo bar znali ko su komšije. Danas – ne znaš ni ko ti je do vrata. Nekada su tu bile pijasninske porodice. Sada, samo tišina.“

Porta Palako, četvrt u kojoj se zgrada nalazi, promijenila se iz korijena.

„Pijaca više nije ono što je bila. Kvalitet je pao. Ali, i dalje ne želim da idem.“

Govoreći o urbanističkim promjenama u gradu, komentariše i zgradu PalaFuksas:

„Napravili su ruglo. Kad je otvoren, došao je i Vitorio Sgarbi. Pitala sam ga šta misli, rekao je – odvratno.“

Na pitanje da li zamjera vlasniku stana, kaže:

„Neću da ga osuđujem. Ali najviše me boli što sam iz Torina, čitav život ovdje radila, a sad se osjećam kao da više nemam nikakva prava.“