Svako ima tajne, pa čak i ljudi koji su nam najbliži mogu imati stranu koju ne poznajemo.


To najbolje pokazuje iskustvo Marije koja je u nasljedstvo dobila ključ od starog skladišta svog pokojnog oca, nije žurila da ga otvori jer postojala je realna šansa da bi šta god da je unutra moglo da preokrene njeno mišljenje o njemu.

Na kraju, radoznalost je prevladala i pronašla je hrabrost da zaviri. Baš kao što je i očekivala, sadržaj ju je iznenadio. Samo na mnogo prijatniji način nego što je zamišljala.

Njenu ispovijest prenosimo u cjelosti:


"Moj tata je umro prije nešto viđe od dvije godine. Nismo bili pretjerano bliski, on je bio onaj tip oca koji je fizički uvijek bio prisutan, ali ne i emocionalno. Bio je tih, vrijedan čovjek i djelovalo je kao da nikad ne otkriva cijelog sebe. Živeo je život sa zadrškom, a takav je bio i prema svojoj porodici.


Kada je preminuo, iza sebe nije ostavio mnogo, stari izlupani auto, neke račune i stari izanđali ključ od skladišta  sa porukom: "Mojoj kćerki ostavljam sve iz skladišta, ona će znati zašto".


Mjesecima nisam mogla da se natjeram da odem do tok skladišta i vidim šta je unutra, iskreno, nisam znala šta da očekujem i plašila sam se šta ću unutra zateći. Ali kada sam se konačno odlučila na taj korak ono što sam otkrila ostavilo me je bez riječi!



plave-kutije-u-skladištu.png

Skladište prepuno upakovanih kutija Foto: Printscreen Instagram


Cijelo skladište bilo je dupke puno, svuda oko mene su bile zapečaćene kutije, a kad sam krenulča da ih otvaram jednu po jednu, suze su počele nekontrolisano da mi teku. Svaka od tih kuzija bila je podsjetnik na moje djetinjstvo, prepuna mojih stvari na koje sam i zaboravila.


Stari školski crteži, rođendanske čestitke, igračke...Bila je jedna kutija na kojoj je pisalo - Marijine omiljene knjige - a unutra su bile bilješke o svemu što ja volim. Pronašla sam i malu kutijicu u kojoj je čuvao moje mliječne zube, ali ono što me je razorilo je kada sam ugledala kutiju prepunu neotvorenih pisama.

To su bila pisma koje mi je on pisao i nikada nije poslao, bila su ispunjena redovima izvinjenja, njegovih strahova, detalja iz mog djetinjstva koje nije mogao da zaboravi iako o tome nikada nije pričao, tople riječi ponosa na ženu koja sam postala i njegove brige što ne umije da iskaže svu ljubav i nježnost koju je osjećao prema meni.


Satima sam sjedila u tom starom, prašnjavom skladištu i glasno plakala, odrasla sam misleći da mu nije zapravo toliko stalo do mene, nas, porodice, a sada sam shvatala da mu je stalo vjerovatno više od bilo koga drugog, samo nije umio to da kaže i pokaže.


Sada ga više nema i ne mogu da mu kažem kako se osjećam, ali barem znam da je bio tu, prisutan, osluškivao me je i volio na svoj način."

(Stil Kurir)