Na to nikada nismo spremni, i tome se učimo dok smo živi. Ispovijest jedne žene, koja je nakon smrti muža sinu dala kuću, a sama otišla u podstanare, otkriva koliko nas ljubav može odvesti na pogrešan put – i koliko malo znamo o tome kada je pravo vrijeme da se povučemo.

„Mama, stvarno misliš da je ovo dobra ideja?“ – pitao me moj sin Ivan, okrećući šoljicu u rukama. Trudila sam se da ne pokažem drhtanje. „Ivane, vrijeme je. Kuća je tvoja budućnost. Tvoj otac bi to želio.“

Nisam mu rekla da mi srce puca. Da svaki ćošak kuće nosi korake njegove sestre Ane, miris Stevanove košulje, i moje godine tišine i brige. Ali Ivan je imao 28, radio u banci, stalno se žalio na kirije u Beogradu. Ana je živjela u Novom Sadu, sa porodicom. Ja sam ostala sama.

„Ali mama… gdje ćeš ti?“ pitao je.

„Snaći ću se. Naći ću mali stan. Tebi treba tvoj prostor.“

U tim riječima nisam znala da leži moja tišina.

Novi stan bio je čist, ali hladan. Zidovi su mirisali na tuđe uspomene. Nedjeljom sam pila kafu sama. Ivan me rijetko zvao. Ana još rjeđe.

Jednog dana sam otišla do kuće. Ušla sam ključem koji sam zadržala „za svaki slučaj“. Zidovi su bili isti, ali bez naših slika. Umjesto mog starog ormara – IKEA regalić. Ruže u vrtu nestale, a na mjestu njih trampolina i roštilj.

Sjela sam na klupu i prvi put osjetila se kao gost u vlastitom životu.

Ana mi je rekla: „Mama, moraš pustiti Ivana da živi svoj život.“

A ja nisam znala kako da preživim vlastite lekcije.

Ivan me sve rjeđe zvao. Njegova djevojka Petra me gledala kao višak. Čula sam kako mu šapuće: „Ne možeš joj reći da ne dolazi svake nedjelje?“

„Mama, znaš da te volim… ali znaš kako je kad imaš svoj život“, rekao je jednom.

Sjetila sam se kako je moja majka uvijek imala otvorena vrata kod mene. I počela sam se pitati – jesam li dala previše?

Jedne večeri zazvonio je telefon.

„Mama… možeš li doći? Petra i ja smo se posvađali.“

Srce mi je poskočilo. Došla sam. Ivan je sjedio ispred kuće.

„Znaš,“ rekla sam, „kuća nije dom ako u njoj nema ljubavi i razumijevanja. Sve drugo su samo zidovi.“

Te noći sam ostala. Po prvi put nakon dugo vremena, kuća je mirisala na dom – zbog zagrljaja, ne zbog cigli, piše Stil

Ali kad sam se vratila u stan – tišina me opet dočekala.

Ponekad mislim da smo svi mi samo gosti u životima svoje djece. Damo im sve – i kuću, i srce – a ostanemo sa uspomenama. Možda nisam pogriješila što sam mu dala dom. Možda griješim što još uvijek čekam da me neko pita: „Mama, treba li ti nešto?“