Ljubav između dvoje mladih obično je bajkovita, puna obećanja i snova. Međutim kada se dogodi život i ta dva mlada bića sazre često ništa ne ispadne onako kako su zamišljali. Porodica je važna, ali šta kada dve osobe nemaju iste poglede na nju?

Ispovijest jedne Bosanke pokazuje na šta je sve žena spremna i šta sve može da postigne zarad porodice, kada je sateraju u ćošak, a mi vam je prenosimo u cjelosti:

„Šta si rekla?“ Emir me je gledao kao da sam upravo priznala najveću izdaju svih vremena. Ruke su mu se tresle, oči su mu bile pune nevjerice. „Trudna sam, Emire. Treće dijete...“ Glas mi je bio tanak, gotovo nečujan, ali riječi su visile u vazduhu poput olovne magle.

Nikada nisam zamišljala da će ova vijest biti razlog za kraj. Godinama smo zajedno gradili naš mali svijet u Sarajevu, preživjeli traume ratnog djetinjstva, borili se sa svakodnevnim životom, kreditima, poslom i dvoje djece – Lejlom i Tarikom. Uvijek smo govorili da želimo veliku porodicu, da ćemo jednog dana imati kuću punu smijeha i dječje galame. Ali sada, kada je to postalo stvarnost, Emiru je bilo dosta.

„Nisi me pitala!“ viknuo je, a njegov glas je odjekivao stanom. „Nisi me pitala da li sam spreman za još jedno dijete! Znaš li koliko nas ovo već košta? Znaš li da sam svaki dan na ivici?“

Osjetila sam kako mi se srce steže. „Emire, zajedno smo u ovome… Oduvijek smo bili zajedno. Zar nije to ono što je poenta?“

Okrenuo se od mene, otišao u dnevnu sobu i zalupio vratima. Lejla i Tarik su već spavali, ali sam znala da su zidovi tanki i da će sutra osjetiti napetost u vazduhu, kao što djeca uvijek osjećaju.

Nisam spavala te noći. Zurila sam u plafon i pokušavala da shvatim gdje sam pogriješila. Da li sam trebala da čekam bolja vremena? Da li sam trebala da ćutim dok svi problemi ne prođu? Ali kada će to vrijeme doći? U Bosni nikada nema pravog vremena – uvijek nešto čeka: plata, posao, bolji dani.

U narednim danima, Emir je bio još distanciraniji. Dolazio bi kasno kući s posla, izbjegavao je razgovor, a kada bi i progovorio, to je bilo samo o deci ili računima. Moja majka, Senada, dolazila je češće nego obično. „Šta se dešava sa vama?“ pitala bi dok je ljuštila krompir za ručak.

„Ništa... samo smo umorni“, slagala bih, ali bi me pogledala onim pogledom koji majke imaju kada znaju da lažeš.

Jednog dana, Emir je rano došao kući. Sjeli smo za kuhinjski sto. „Ne mogu više ovo da radim“, rekao je tiho. „Ne mogu biti otac još jednog djeteta. Ja... nisam spreman.“

„Ali dijete dolazi, Emire. Naše dijete!“

Slegnuo je ramenima. „Možda možeš sama. Više ne mogu biti dio ovoga.“

U tom trenutku, moj svijet se srušio. Nisam plakala pred njim. Samo sam ustala i otišla u svoju sobu, zatvorila vrata i pustila suze da teku bez prestanka.

Majka me je pronašla kasnije te večeri. „Sine, život nije uvijek onakav kakav smo zamišljali. Ali djeca su blagoslov, šta god da se desi. Ne dozvoli da te slome.“ Njene riječi su mi bile jedina utjeha.

Tokom narednih nekoliko nedelja, Emir je postajao sve odsutniji - fizički i emocionalno. Djeca su počela da postavljaju pitanja: „Gdje je tata? Zašto ne večera sa nama?“ Nisam imala odgovore.

Jednog jutra, dok sam spremala Lejlu za školu, pogledala me je svojim velikim smeđim očima: „Mama, jesi li tužna jer ćeš dobiti bebu?“

Kleknula sam ispred nje i zagrlila je. „Ne, dušo. Mama je tužna jer tata i ja prolazimo kroz teška vremena. Ali beba će nam donijeti radost, obećavam ti.“

Kada je Emir konačno spakovao svoje stvari i otišao kod roditelja, osjetila sam olakšanje pomiješano sa tugom. Više nije bilo vike ni tišine koja je više boljela od reči. Samo tišina i praznina.

Porodica i prijatelji su reagovali drugačije. Moja sestra Mirela me je grlila svaki put kada bi me vidjela: „Nema sramote biti samohrana majka! Pogledajte koliko nas ima!“ Ali bilo je i onih koji su šaputali iza mojih leđa: „Pogledajte je, troje djece bez muža... Šta će sada da radi?“

Najgore su bile noći kada bih ležala budna i razmišljala o tome kako ću sve sama uraditi – školski zadaci, računi koji se gomilaju, djeca kojoj su potrebni ljubav i pažnja... I beba koja raste ispod mog srca.

Porodila sam se u martu, sama u bolnici. Držala sam malog Adnana u naručju i plakala od sreće i tuge u isto vrijeme. Emir ni tada nije došao – samo poruka: „Nadam se da si dobro.“ Ništa više.

Dani su prolazili u borbi – između pelena, domaćeg zadatka i posla sa skraćenim radnim vremenom. Ponekad bih pomislila da neću moći, ali onda bi Lejla donijela crtež svih nas zajedno ili bi Tarik poljubio svog brata prije spavanja i moje srce bi se ispunilo snagom.

Društvo često osuđuje žene poput mene – kao da je naša sopstvena krivica što nismo mogle da sačuvamo svoju porodicu. Ali niko ne zna koliko je snage potrebno da se suočimo sa svakim novim danom.

Sada, godinu dana kasnije, gledam svoju djecu kako se igraju na tepihu dok Adnan puzi prema meni i nikada nisam bila srećnija.