Jedan tanjir više na astalu, jedno pismo u kredencu i majka koja više nikad nije dočekala sina. Tako danas, više od jednog vijeka kasnije, zvuči priča o Gvozdenu Rakoviću, mladiću iz Popinaca koji je 1915. godine nestao na frontu negdje kod Galicije. Imao je samo 19 godina kada je, zajedno sa hiljadama vojnika, otišao na ratište iz kog se nikada nije vratio.

Ostalo je samo jedno pismo – pismo koje je Gvozden poslao majci, bez tačne adrese, iz rovova punih blata i dima. Ono je sačuvano do danas zahvaljujući njegovim potomcima i objavljeno na Instagram stranici @starisrem, koja bilježi priče zaboravljenih lica i sudbina sa starih fotografija.

Prenosimo pismo u cjelosti:

𝗣𝗶𝘀𝗺𝗼 𝗶𝘇 𝗚𝗮𝗹𝗶𝗰𝗶𝗷𝗲

Pišem ti iz rovova negdje blizu one Galicije, al’ pravo da ti kažem ni sam ne znam gdje smo. Sve nešto blatno, ledeno i tmurno. Od jutros do mraka sjedimo ovde ko kokoške u kavezu, pa kad zapuca, samo glavu u rame i moli Boga. Ne boj se, živ sam i zdrav, samo mi se noge ne suše nikako od ove vode, već mi čarape na nogama ko kore.

Majko, ne brini mnogo, imam i sapuna i zobi, a i komad masti što sam dobio prije tri nedjelje. S kuvanjem se snalazimo, pa kad se ućutka front, skuvamo nešto u konzervi il čalabrcnemo tuđ hljeb. Rakije nema ko prije kod kuće, al zato ponekad gricnemo kocku šećera što nam pošalju.

Ovdje ima nas svakojakih – iz Banata, iz Like, čak i jedan iz Prhova, al ne znam mu prezime. Svi isto mirišemo – po dimu i blatu. Najteže mi što nemam s kim da pričam kako treba, ko s tobom kad sjednem kraj šporeta.

Ako vidiš komšiju Marka, reci mu da sam njegovog Jovu vidio prije dvije nedjelje i da je bio živ i zdrav, smije se i tjera šegu s kapetanom. Rado bih ti poslao nešto, al nemam ništa osim ovog pisma. Ako ikad ovo dođe do tebe, samo da znaš da mislim na tebe svaki dan.

Poljubi za mene sestru i djecu, i ako ikako možeš, pošalji mi par vunenih čarapa, one tvoje, iz kredenca, što si krpila.

Majko... ako se ne vratim, nemoj plakati mnogo. Znam da si jaka. Znam da ćeš sve izdržati. A ja, ako mi je suđeno, poginuću pošteno, za svoj dom.

- P. S. To je bilo posljednje pismo koje je stiglo iz Galicije. Majka ga je čekala još godinu i dva mjeseca, svakog jutra gledala niz sokak, svake večeri stavljala tanjir više na astal.
Gvozden se nikada nije vratio kući. Imao je 19 godina kada je nestao negdje u blatu i tišini rovova – bez krsta, bez traga. Ostalo je samo ovo pismo i jedna stara fotografija na kojoj je imao šest ili sedam godina - piše u opisu ovog instagram posta.

(Telegraf.rs)