"U bolnici sam držala svoje novorođenče i milovala njezinu sićušnu ručicu dok je vrijeme prolazilo. Moj plač je glasno odjekivao bolničkim hodnikom dok sam odlazila bez kćeri."

Majčinska ljubav je najjača na svijetu – vjeruje se da je neraskidiva i čvrsta poput stijene. No ponekad različite okolnosti navedu majku da se odrekne vlastitog djeteta, što nikad nije lako. Ova žena, međutim, učinila je nešto što je malo tko uspio – posvojila je vlastitu biološku kćer. Najprije ju je dala na posvajanje jer se nije mogla brinuti o njoj, a kasnije ju je, spletom okolnosti, ponovno posvojila.

Njezinu priču prenosimo u cjelosti:

"Odrekla sam se kćeri i dala je na posvajanje kada se rodila.

Kada sam bila studentica treće godine fakulteta, na testu za trudnoću pojavile su se tanke ružičaste linije i pala sam na pod kupaonice. Oduvijek sam sanjala da jednog dana postanem mama. Samo – ne još. Bila sam u ozbiljnoj vezi, ali bez planova za brak. Nisam imala stalna primanja. Nisam imala način da pružim život kakav sam vjerovala da moje dijete zaslužuje. Najskuplja stvar koju sam tada imala bila je torbica.

Nakon mjeseci borbe sa sobom, donijela sam srceparajuću odluku da napravim poluotvoreni plan posvajanja.

U bolnici sam držala svoju novorođenu kćer i milovala njezinu sićušnu ručicu dok je vrijeme prolazilo. Kad je stigao par koji će je posvojiti i kad sam se morala oprostiti, šapnula sam joj na uho: „Uvijek ću te voljeti.“ Moj je plač glasno odjekivao bolničkim hodnicima dok sam odlazila bez nje. Moja jedina utjeha bilo je obećanje koje su mi dali – da će je voljeti i čuvati svim srcem.

Stotine godišnjih doba došle su i prošle od tog dana kada sam se oprostila od svoje kćeri. Kako su godine prolazile, moj se dom punio djecom. Udala sam se za svoju srednjoškolsku ljubav – biološkog oca svoje kćeri – i rodila još tri dječaka. Potom su me zamolili da posvojim još jednog dječaka od obiteljskog prijatelja. Svakom od njih pružala sam pažnju i ljubav – igrali smo se skrivača danju, a navečer sam im čitala priče o superjunacima.

Ali dok sam uživala u majčinstvu, moje su misli često lutale mojoj kćeri. Vadila bih kutiju uspomena ispod kreveta – fotografije i pisma koje su mi slali njezini posvojitelji. Čitala sam ih iznova, upijajući svaku riječ o njezinu životu. S vremenom se moje srce počelo liječiti, dok sam se nadala da ću je jednog dana ponovno vidjeti.

Sa šest godina, moje je srce prepuklo od sreće kada su nas njezini posvojitelji pozvali da zajedno provedemo dan u zoološkom vrtu. Držala me za ruku dok sam joj pokazivala boje leptira monarha. Prije nego što smo se oprostile, zavukla sam joj pramen plave kose iza uha i šapnula: „Volim te.“ Stidljivo se nasmiješila i rekla: „I ja tebe.“

Sa dvanaest je prvi put upoznala svoju braću. Dečki su zračili ponosom i svađali se tko će sjediti pored nje za stolom. Dok su se igrali u dvorištu, primijetila sam kako su njezini posvojitelji postali tihi, gotovo hladni. Njihovo se raspoloženje promijenilo. Nisam znala zašto, ali svi smo obećali da ćemo ostati u kontaktu.

Sa trinaest, kupila sam joj narukvicu s privjescima. Sa šesnaest smo je poveli na večeru u njezinom gradu. Sa sedamnaest, provela je vikend kod nas. Poslije toga, njezini posvojitelji su nam zahvalili što smo proveli vrijeme s „našom kćeri“.

Sa osamnaest je krenula na fakultet. A onda – sve se promijenilo.

Saznali smo da njezini posvojitelji više ne podržavaju odnos s nama. Naređeno joj je da izabere – ili oni ili mi. Nije bilo sredine. Bila sam zbunjena, pa sam ih nazvala, moleći da nas i dalje smatraju dijelom njezina života. Odbili su. Umjesto toga – vrijeđali su me.

Optužili su me da kovam zavjeru kako bih im ukrala kćer. Dovodili su u pitanje moje namjere i blatili moj karakter. Pogodili su me tamo gdje sam bila najranjivija – kao biološka majka.

Kad je posvojena majka omalovažavala moju kćer, viknula sam: „Zašto je jednostavno ne voliš?!“

Nekoliko dana kasnije, povukli su svu financijsku pomoć i rekli da žale zbog posvojenja. Okrenuli su joj leđa i odrekli je se. Osjećala sam se izdano. Poverila sam im je, a sada su je napustili. Bol koji sam tada osjećala bio je gotovo jednak onome kad sam prvi put otišla bez nje.

Moj muž tada je predložio ponovno posvajanje. „Možemo se brinuti za tebe“, rekao joj je.

Budući da je imala osamnaest godina, bilo je dovoljno da da pristanak. Iako je posvajanje odraslih bilo poznato među hraniteljima ili očusima, bilo je rijetkost među biološkim roditeljima i djecom. Nismo ju nagovarali, samo smo joj rekli da nas vodi ljubav.

Nakon mjeseci razmišljanja, pristala je. Moj je muž sinovima na ručku rekao da će uskoro dobiti stariju sestru. „Super!“, uzviknuli su – za njih je ona već bila dio obitelji.

Što se mene tiče, osjećala sam paniku. Mogu li joj biti dobra majka nakon svega? Hoću li ispuniti njezina očekivanja? Hoću li je razočarati? Molila sam se da budem najbolja moguća majka.

Na dan posvajanja, muž je odjenuo odijelo i kravatu, ja tamnoplavu bluzu i crne hlače. Kucala sam petama ispred sudnice, pitajući se je li ovo prava odluka. Kad sam je pogledala – svi strahovi su nestali. Znala sam da sam je voljela još od dana kada sam je nosila u sebi. Tada sam joj obećala najbolji mogući život – i sada sam dobila drugu priliku.

Kad su nas prozvali, okrenula sam se prema njoj i nasmiješila. Uzvratila mi je osmijehom.

Danas, dok sjedim nasuprot nje, još uvijek vidim tragove boli. Voljela bih da mogu izliječiti sve njezine rane i izbrisati godine razdvojenosti. Ali ono što mogu – jest voljeti je bezuvjetno. Reći joj: „Ovdje sam.“ Učiti je ljubavi i oprostu. Hodati uz nju kroz sumnje i borbe. Stvarati nove uspomene.

Ponekad razmišljam o svojoj odluci da je dam na posvajanje. Je li sve ispalo kako sam planirala? Apsolutno ne. Bi li bilo bolje da sam je zadržala? Ne mogu reći. Ponekad moramo napraviti korak vjere, iako ne znamo kamo vodi. Možemo učiniti samo ono što mislimo da je ispravno u tom trenutku. Ne mogu se zadržavati na „što ako“. Mogu samo prihvatiti svoje putovanje i ono što me ono naučilo.

(Stil Kurir)

BONUS VIDEO: