Marina je imala sudbinu za koju mnogi ne bi povjerovali ni da su je gledali na filmu. Naime, domaćica iz Jorkšira provela je pet godina kao dijete u džungli, gdje su je ostavili otmičari nakon kidnapovanja. Preživjela je, kako tvrdi, zahvaljujući majmunima, koji su je prihvatili kao člana svoje grupe.

Priča gospođe Čepman počela je pedesetih godina, kada su je, prema njenom svjedočenju, drogirali i oteli iz njenog doma u Kolumbiji.

Najranija sjećanja

„Igrajući se na povrtnjaku na kraju naše bašte u mojoj kući u Kolumbiji, bila sam na svom posebnom mjestu, svom malom svijetu gdje sam voljela da provodim dane. Bilo je to 1954. ili barem sada mislim da je bilo. Izgubljena u svojoj igri, bila sam nesvjesna drugih i sve se dogodilo tako brzo tog kobnog dana kada sam odvojena od porodice“, prisjeća se ona.

„Jednog trenutka čučala sam na goloj zemlji, igrala se, zaokupljena. Sljedećeg trenutka, vidjela sam bljesak crne ruke i bijele tkanine, koja mi je prekrivala lice. Dok sam se trzala od iznenađenja i užasa, osjetio se oštar miris hemikalije. Moja posljednja misao dok sam počela da padam u nesvijest bila je jednostavna: umrijeću.“

„Ne znam koliko je prošlo prije nego što su se najslabiji osjećaji svijesti počeli vraćati. Čula sam buku motora. Shvatila sam da sam u zadnjem dijelu kamiona. I nisam bila sama. Čula sam plač i cviljenje i mučne jecaje. U kamionu su bila i druga djeca – prestravljena, baš kao i ja.

Ponovo sam pala u nesvijest. Nisam imala osjećaj koliko je vremena moglo da prođe kada sam se sljedeći put probudila. Činilo se da se tlo oko mene treslo i shvatila sam da me nosi odrasla osoba. Još jedan čovjek je trčao sa nama“, rekla je Marina.

Kako je preživjela

Marina je ispričala da je morala da nauči da živi sa majmunima i da pronađe način da komunicira sa njima kako bi opstala među divljim životinjama.

Govoreći o svojoj otmici, otkrila je da su je dvojica muškaraca odvela od kuće. Rekla je da se jedva sjeća života sa svojom porodicom i da se nejasno sjeća perioda preživljavanja na ulici.

O otmici je rekla:

„Vidjela sam njihove noge, jedan muškarac je bio crnac, a drugi bijelac koji se udaljavao u šortsu. I samo sam željela da ih molim da se vrate po mene, da me ne ostavljaju tamo.“

Ispričala je da joj je u početku samo jedan majmun prišao i bocnuo je.

„Onda je došao još neki, i meni je bilo bolje. Bio je samo lijep osjećaj vidjeti nešto u tom trenutku, samo sam zaboravila da zaplačem, a i dalje sam bila uplašena zbog svega toga“, objasnila je Marina.

Marina je primijetila da joj je trebalo neko vrijeme da uspostavi neku vrstu komunikacije sa majmunima, ali su je, kako tvrdi, poslije nekog vremena „prihvatili“.

Neki izvještaji navode da je Marinu spasila komšinica, a potom ju je usvojila žena i odgajala do njene 14. godine.

Objavila autobiografiju o svom iskustvu

Danas je u srednjim sedamdesetim godinama, živi sa mužem i ima dvije ćerke i unuke.

Objavila je autobiografiju „Djevojka bez imena“, uz pomoć svoje ćerke Vanese, a njena priča predstavljena je i u dokumentarcu National Geographica „Žena koju su odgajali majmuni“, koji govori o njenom iskustvu života sa majmunima tokom ranog djetinjstva, piše Stil.