Pod tom pločom počiva Keisuke Oba, u Beogradu poznatiji kao „Željko“ – japanski diplomata i pravnik koji je rođen u Hirošimi, a čija je posljednja želja bila da zauvijek ostane u gradu koji je smatrao svojim pravim domom.

1965. godine došao u Beograd na studije

Ljubav prema ovim prostorima rodila se u ljeto 1965. godine, kada je Keisuke, nakon završenih studija političkih nauka na Tokijskom univerzitetu, doputovao u Beograd na postdiplomske studije političke istorije Jugoslavije. Nije došao samo da uči iz knjiga, već je sa entuzijazmom uronio u svakodnevni život prijestonice.

Druželjubiv, otvoren i vedrog duha, brzo je stekao naklonost cimera i prijatelja u studentskom domu, koji su mu iz milošte nadjenuli ime Željko. To ime ga je pratilo do kraja života.

Tokom godina postao je jedan od najboljih poznavalaca jugoslovenske kulture, istorije i jezika u Japanu. Njegova diplomatska karijera u japanskom Ministarstvu spoljnih poslova razvijala se prirodno. Zbog izuzetnog poznavanja prilika na Balkanu, 1984. godine postavljen je za prvog sekretara Ambasade Japana u Beogradu.

Sa sinom komunicirao na srpskom jeziku

Tokom najtežih godina za Srbiju i tokom devedesetih, službovao je i kao otpravnik poslova, ostavši uz srpski narod i tokom NATO bombardovanja 1999. godine.

U Beogradu je stvorio i dom sa suprugom Utom, rodom iz Berlina, i sinom Naokijem. Pored diplomatije, važio je za velikog poštovaoca srpske umjetnosti, a ostalo je zabilježeno i njegovo blisko prijateljstvo sa potomcima čuvenog slikara Save Šumanovića.

Kada se u kasnijim godinama teško razbolio od raka, otišao je na Filipine, gdje je živio njegov sin Naoki. Iako u tuđini, posljednjih dana života Keisuke je sa sinom komunicirao isključivo na srpskom jeziku.

Želio da bude sahranjen u Beogradu

Osjećajući da se kraj bliži, izgovorio je svoju posljednju i neopozivu želju – da bude sahranjen u Beogradu.

Preminuo je 29. avgusta 2002. godine u 67. godini. Mjesec dana kasnije, 27. septembra 2002. godine, urna sa njegovim pepelom položena je u rozarijumu na Novom groblju, na parceli 30, rozarijum 86.

Uz članove porodice, diplomatski kor i brojne prijatelje, oproštaj je bio izuzetno dirljiv – svjedočanstvo o čovjeku koji je i u najtežim vremenima čvrsto stajao uz narod koji je zavolio.

Priča o diplomati Željku mogla je ostati u arhivama da je nije otrgnuo od zaborava Dušan Dule Ostojić, predsjednik Kluba japansko-srpskog prijateljstva.

Ulica nosi njegovo ime

Oduševljen i dirnut ovim gestom bez presedana, Ostojić je sebi dao zadatak da čuva sjećanje na Keisukea Obu, organizujući redovne godišnje memorijale u njegovu čast i brinući da se njegova priča prenosi novim generacijama.

Iako je Beograd formalno odao počast ovom velikom prijatelju, dodijelivši jednoj ulici u naselju Miljakovac 3 njegovo ime, mnogi se slažu da sjećanje na Keisukea Obu zaslužuje znatno više pažnje.

Bio je to čovjek koji nije bio naš po rođenju, ali jeste po izboru – sve do posljednjeg daha, piše Serbian Times.