Danas, u njihovom domu, u porodici Jovanović odzvanjaju dva jezika, spajaju se dvije kulture, a njihova priča pokazuje da granice nisu prepreka kada se pronađu razumijevanje, poštovanje i ljubav. U razgovoru za naš portal, Ičen i Nemanja govore o upoznavanju u Kini, preseljenju u Srbiju, roditeljstvu, razlikama između dvije zemlje i tome kako su pronašli zajednički život između dva svijeta.

Susret u Kini i neočekivana ljubav

Upoznali su se neočekivano, a ono što je počelo kao susret dvoje ljudi iz različitih svjetova, preraslo je u ljubav.

„On je radio u mom gradu, Šamen. I mi smo se upoznali preko drugarice i tako dalje“, kaže nam nasmijana Ičen.

Zanimalo nas je koliko je trajalo to upoznavanje, pa se i suprug Nemanja ubacio u razgovor:

„Njena drugarica je radila kod mene u školi, bila je moja asistentkinja i preko nje smo se i upoznali. I nema šta, pozvao sam je, izašli smo, vidjeli smo se i odatle je krenulo, da tako kažemo. Nije sad neka vau bajka, sad da se ne znam šta desilo. Vidjeli smo se jednom, shvatili smo da imamo hemiju, ona se posle vratila u Češku pošto je tamo studirala. Ja sam u jednom momentu pomislio da od toga neće biti ništa, ali smo ostali u kontaktu. Ona se posle toga vratila i to je to. Došli smo u Peking, počeo sam da radim, počeli smo da živimo zajedno, a 2022. smo riješili da se vratimo ovde.“

Iako dolaze iz različitih kultura, Ičen i Nemanja su shvatili da su stvoreni jedno za drugo. Kod Nemanje joj se posebno dopalo što je porodična osoba.

„Sviđa mi se kako Nemanja misli, njegove misli i briga za porodicu. Ima veliku želju da bude dobar otac i zato mi se dopao. I zato što je smiješan“, kroz smijeh nam je rekla Ičen, shvatajući da ćemo je pogrešno shvatiti.

Zato se ubacio Nemanja da objasni:

„Pitala me je sinoć: 'Kako da kažem smiješan si?' Rekoh, smiješan si, znaš, ne zvuči baš lijepo, a zapravo želi da kaže da sam duhovit.“

Razlike i sličnosti između Kine i Srbije

„Ja sam inače otišao u Kinu 2018. godine. Našao sam posao tamo, predavao sam engleski djeci od 3 do 12–15 godina. Promijenio sam dva-tri grada prije nego što sam došao kod nje u grad. I tamo sam četiri godine boravio, ali pošto je to bilo vrijeme korone, možda dvije i po godine sam radio kao nastavnik engleskog jezika u privatnim školama“, kaže Nemanja.

Zanimalo nas je da naprave paralelu između Kine i Srbije:

„Pa slični smo po tom pitanju da volimo druženje. Slični smo po nekom tom načinu razmišljanja u smislu porodičnih vrijednosti i kako vide druge u smislu i strance i svoje. Disciplina je na jako visokom nivou od malih nogu i to mi se jako dopada. To se kod nas malo poremetilo, u moje vrijeme dok sam išao u školu to je bilo, što se kaže, klimavo. Ali dopada mi se ta disciplina, dopada mi se to što uče djecu od ranih godina da mora da se radi da napraviš nešto, da ništa neće s neba da padne i sviđa mi se to što sva djeca imaju to u glavi od malih nogu. Nije to kao 'E, meni će mama, meni će tata'“, kaže Nemanja i dodaje jednu bitnu stvar:

„Kod njih ima dosta manje izlazaka, žurki i uopšte tog načina života iako ima klubova. Ja sam prvi put izašao u grad sa 12, 13, možda 14 godina, kod njih to nema šanse da vidiš. Tek možda u 21 i tad su oni već naučeni da ne treba da idu tamo i rijetko da ih vidiš u izlascima da se opijaju. Na primjer njeni roditelji su veoma dobri, stanovali smo neko vrijeme kod njih. U globalu sve pozitivno što se tiče Kine. Postoje naravno neke individue koje ne predstavljaju sliku Kine kakva ona zapravo izgleda. Ali generalno hrana i kultura su dobri, ljudi su veoma ljubazni, prijatni. Ima i koji nisu ljubazni, ali generalno su ljubazni gdje god da se pojavim, uvijek su me sa osmijehom dočekali. Tako da jedno veoma lijepo iskustvo, jedno uzbudljivo i da kažem zanimljivo.“

Život na selu i mir Šumadije

Prije snimanja intervjua, Ičen nam je rekla da je jedinica i da su joj roditelji na drugom kontinentu, pa nas je zanimalo kako podnose daljinu. Majka joj je, kako nam je rekla, bila jednom kod njih u Gornjem Milanovcu, ali karta je skupa i zbog posla ne može da ostane duže od sedam dana.

„Nemaju moji roditelji neki specijalan osjećaj što sam daleko zato što sam ja bila u Češkoj, tamo sam studirala. Oni su već navikli da sam daleko od kuće. Kada sam im rekla da osnivam porodicu u Srbiji, nisu bili iznenađeni. Rekli su mi da su znali da ću živjeti negde drugde, daleko od Kine, samo nisu znali gdje. Mi u Kini baš volimo Srbiju, to je za nas lijepa zemlja, uvijek kad sam čula za Srbiju kod nas, čujem lijepe riječi tako da su i moji roditelji srećni što sam ovde“, rekla nam je Ičen.

Kako je Ičen živjela na jednom ostrvu, vodu i obale mora zamijenila je šumom okruženo selo Majdan nadomak Gornjeg Milanovca. I za njene roditelje i prijatelje to je pravi ugođaj.

„Mi živimo u selu, mi smo u prirodi svaki dan. To nema šanse da imamo u Kini zato što smo tamo u gradu, uvijek je gužva, a baš je mir ovde i oni kažu: 'E, to je život i to je lijep život. To je najbolje za sve, nije samo za nas'. Mi imamo more, ali to nije priroda zato što ima ljudi svuda i baš je gužva. Uvijek moraš da trčiš, da radiš nešto i ima mnogo automobila. Ovde je šuma, nema nikog da te dira, imaš mir“, kaže Ičen.

Ako pitate Nemanju, on bi imao samo jednu riječ da opiše gužvu u Kini:

„Mravinjak!“

Bez straha od nove sredine

„Ja se rijetko kad pribojavam bilo čega. Jednostavno smatram da to pribojavanje priziva te neke stvari koje ne bi trebale da se dese. U smislu sve može, sve ćemo napraviti. Moja perspektiva nije bila uopšte 'Jao šta, kako, ovo ono' nego je bilo 'E kako da napravimo da može da uspije'. Naravno, postoje ljudi koji ne vole Kineze, koji su govorili, kao što smo imali dosta situacija, da neko doziva, da viče 'A vidi ovu, a Kinezi, ovo ono'. Po mom mišljenju ljudi koji to rade to nisu Srbi, to nije naša država. To su neki individualci koji jednostavno postoje svuda. Samo kažem: 'Važi, jeste Kineskinja, budi dobar ti meni' i to je to. Koliko puta su u Kini mene isto nazivali svakakvim imenima. Ne dozvoljavam sebi da mi to promijeni perspektivu jer sam skapirao neke stvari kako to funkcioniše i onda gledam samo pozitivno. Ako fali nešto napravićemo, imamo najosnovnije, to nam je najbitnije, nismo gladni, nismo žedni, imamo krov nad glavom. A svega ostalog, sve može da se riješi“, detaljno nam je rekao Nemanja.

Da li su oboje oduvijek željeli da žive na selu?

„Pa ja sam još kao mali razmišljao o tome da se preselim na selo, da imam svoju baštu, da živim u miru i tišini. Međutim u jednom momentu mi je grad bio mali. Bio sam pun elana, mlad, hoću da idem, hoću da vidim, da naučim. Prije nego što sam otišao u Kinu bilo mi je samo da odem odavde, da se nešto promijeni, da se mrdnem iz komforne zone. I tako sam za bukvalno mjesec dana otišao. Dobio sam ponudu za posao, kupio kartu, rekao sam majci i ocu 'Odoh u Kinu, kad se vratim, vratim se, ako se ne vratim, ne vratim se, šta da vam kažem, daću sve od sebe da se vratim'. I evo, vratio sam se. U suštini ja sam oduvijek volio selo. Živio sam u gradu dvadeset godina, međutim kad sam otišao u Peking, kad sam otišao u Gvanžo, tek sam tad shvatio da meni gradovi ne odgovaraju. Nema apsolutno nijedan razlog zašto bih bio tamo. I dok sam bio u Beogradu, tamo sam i vidio te gužve, taj haos, to nema mira. To legneš da spavaš, non-stop nešto svira, nešto zviždi, ovaj se dere, ovaj pijan. Mene to izluđuje. I onda ja sad ovde kad izađem, ima rijeka, ima dva slapa, ptičice.“

Učenje jezika i odgoj sina Vukana

„Ne sjećam se koja je prva riječ, zato što je srpski veoma sličan kao češki. Ja sam već znala češki i kad sam prvi put bila u Srbiji, otišla sam u prodavnicu sama i pričala na češkom i sve su me razumjeli. Ja sam rekla: 'Dobro, to je to'. Nije baš teško da pričam sa ljudima. Ali teški su mi padeži, da pravim ispravnu rečenicu. Sve je greška za mene, ali dobro“, nasmijano je rekla Ičen.

Nemanja je ipak istakao tu jednu stvar:

„Češki je grupa slovenskih jezika tako da joj nije bila velika komplikacija shvatiti srpski i da ga izgovara. Međutim, padeži, gramatika... Ja ne znam to. Engleski mogu, ali srpski slabo. Znam neke stvari, ali ne mogu ja to da joj objasnim.“

vhdfgh

A koliko Nemanja poznaje kineski jezik?

„Pa ona kaže dosta, ali ja ne bih rekao tako. Umem da izgovorim, da objasnim, pošto ja radim sa decom, sa Kinezima najviše, i onda sam naučio uz decu te neke fraze i u toku prevođenja rečenica da pitam. Međutim, na primjer ako bi me njena majka pitala nešto sa njenim naglaskom, nema šanse da je razumijem. Na skali od jedan do deset rekao bih možda neka trojka, možda malo manje. Ali kao da imam talenat za to. Izgovaram ga dobro odmah. Ne treba mi mnogo da vježbam. Baš smo razgovarali prije nekoliko dana, kada Vukan krene da uči da drži i kad krene da piše kineska slova, da krenem i ja sa njim. Znam 'Ni hao' da pročitam, to prepoznajem. Sve ostalo umem samo što se kaže u prodavnici da pitam za nešto, koliko ima sati, daj pivo, daj meso, kad hoću da kupim neko povrće, brojeve, boje neke znam. Umem da sklopim neku prostu rečenicu. Ali nije to neki nivo sad da mogu da se ponosim na to.“

Njihov sin Vukan ima dvije godine i već sada lako razumije oba jezika.

„Ona sa njim gura više kineski. Priča ona i na srpskom sa njim, samo što ja gledam da izbjegavam to zato što ni ona gramatički ne može da pogodi baš kako valja, a on onda uči u smislu kako ne valja. Sve je slatko, sve je super, i treba ona da uči srpski, ali neka Vukan uči ispravno. Razumije i srpski i kineski, čak i engleski razumije, dobar je, napreduje“, objasnio nam je Nemanja.

Običaji, hrana i poruka za budućnost

Srpska tradicija je puna običaja, pa nas je zanimalo koji običaji i praznici su Ičen najdraži.

„Božić, zato što je to vrijeme baš za porodicu i samo za porodicu. Ne izlazimo da se vidimo sa drugarima, samo sa porodicom. I za mene je porodica najbitnija i najvažnija. Ja volim kada cijela porodica zajedno slavi uveče na Badnji dan, a za Božić jedemo zajedno i posle idemo u crkvu zajedno. To je baš lijepo i mir“, rekla nam je Ičen.

A na pitanje o praznicima u Kini, dodaje:

„Imamo kinesku Novu godinu. To je vrijeme kada se viđamo sa porodicom i to onom porodicom koju nisi vidio cijele godine. Svi se oni vrate kućama da bismo se vidjeli i da budemo zajedno.“

Nemanja je dodao i interesantnu informaciju o migracijama:

„Tokom kineske Nove godine je zapravo najveća migracija ljudi na planeti. Ne postoji dan u godini gdje se više ljudi kreće iz mjesta u mjesto. Ako hoćete da idete u nekom tom periodu, jedno šest mjeseci unaprijed morate da rezervišete kartu jer pred kraj to je sve puno. Kineska Nova godina, lunarna Nova godina je najveća i traje jedno 15 dana minimum. I svi moraju otići kući.“

Ičen je naučila i da mijesi česnicu:

„Jesam spremala česnicu. Nemanja mi je pomogao i moja svekrva nas je naučila. Ona je pričala kako da napravimo i mi smo sjedjeli na telefonu i polako korak po korak napravili. I bilo je dobro, mislim za mene dosta dobro.“

U njihovom domu sprema se i kineska hrana, ali Ičen ne krije da voli i srpske specijalitete:

„Ja sam sa ostrva, zato baš volim da jedem morsku hranu. A nažalost u Šumadiji nemamo more i ja ne mogu da jedem morsku hranu kao kad sam u Kini, ali nema veze, navikla sam. Ali zato ima jagnje, ima prase... Volim pečenje i ono mora da ide sa kiselim kupusom, ne salata od paradajza ili krastavca.“

Na kraju, Ičen je poslala poruku svima koji razmišljaju o velikim promjenama u životu:

„Samo pokušaj, probaj ako hoćete. Ako ne želite, isto je lijepo sa porodicom i sa drugarima koje ste već upoznali. Ne odeš nigdje, nema veze ako nećete. Ako volite da putujete, samo probajte, pokušajte, biće dobro, biće lijepo. Ako nije lijepo, vratite se.“

Nemanja se saglasio sa njom:

„U suštini treba uvijek imati to na umu da ako ne ide, ne ide, vrati se. Sve ti je u glavi, ako ti gledaš to kao na avanturu, kao na nešto što ti hoćeš, nešto nepoznato da naučiš, to je dobro. Promjena je dobra. Svaka promjena je dobra. Čak i ako nešto nije dobro, znam da to sad nije dobro, sad sam naučio nešto iz toga, sljedeći put ću znati. Ponekad je bilo teško, ali na kraju sve je lijepo i dobro.“