Pero mi je u povjerenju kasnije priznao da do tančina zna kako se postupa sa ženama, šta one vole čuti, kakvu priču žele da slušaju, kako ih nasmijati...

Pero je u životu radio u dva velika preduzeća, jedno je bilo brodogradilište, a drugo se bavi preradom metala.

„Trinaest i po godina sam radio u „Uljaniku“ u Puli. U brodogradilištu. I zamislite, nemam ni euro penzije iz tog perioda. Bio sam u sudskom sporu sa njima devet i po godina i izgubio. A ovdje u „Jelšingradu“ sam promijenio mnogo poslova, od običnog radnika do poslovođe. Imam 87 godina, trinaest puta sam operisan, 24 sata sam bio klinički mrtav, a evo i danas pričam i sjedim sa prijateljima, na sreću imam ih mnogo“, ispričao je Pero Zlojutro za portal „Aloonline.ba“.

Već osam godina Pero je udovac, a bio je u braku čitavih 55 godina. Ispričao je da je poslužio bolesnu suprugu, kao da je medicinar, a ne metalac. Pred kraj života bila je nepokretna i potpuno slijepa. Uključivao joj je infuziju i transfuziju, njegovao je do posljednje sekunde života. Dvojicu dječaka je usvojio, priznaje da ga i danas zovu ocem.

„Čovjek mora biti čovjek u pravom smislu riječi. Čovjek na svom mjestu. Jer svaki njegov potez, i dobar i loš, se pamti. Imao sam težak život, mnogo puta sam operisan, prije trinaest godina su mi vrhunski profesori operisali srce, bio sam klinički mrtav 24 sata. Srce me i danas služi, evo, ništa mi ne fali“, rekao je Pero Zlojutro.

Na pitanje zna li kako je nastalo prezime Zlojutro, rekao je da su njegovi stari pričali da prezime potiče još iz turskog vremena. Da su begovi pritezali, otimali i ugnjetavali, i da je jednom od njih neki Perin predak jedno jutro nazvao zlo jutro.

Zlojutre danas ponajviše žive u Bistrici kod Gradiške. A Bistričani se smatraju zbog toga jako bistrim ljudima.

„Nije svačija privilegija da potiče iz Bistrice“, i dan-danas govore. U pravu su!