Još 2020. godine pisalo se o Kristini Jevtušenko, tada 22-godišnjoj djevojci iz sela Jelizavetopoljsko u Kartalinskom okrugu, koja je praktično preko noći postala „majka“ svojoj mlađoj braći i sestrama. Nakon što su ostali bez roditelja, odlučila je da ih ne razdvaja i preuzela je potpunu brigu o njima.

Moja mama je bila jedina koja je mogla da vidi moju dušu: 10 stvari koje su se promijenile nakon smrti roditelja

Porodica je bila veoma brojna – ukupno osmoro djece. Njihov otac preminuo je 2015. godine od raka, a majka nije uspjela da se oporavi od tog gubitka. Već naredne godine umrla je od srčanih problema, ostavivši djecu bez oba roditelja.

Kristina je tada imala samo 18 godina. Upravo je završila srednju školu, ali je donijela odluku koja će joj potpuno promijeniti život – nije željela da njena braća i sestra završe u različitim hraniteljskim porodicama ili ustanovama. Uspjela je da dobije starateljstvo nad njima i tako sačuva porodicu na okupu.

U vrijeme intervjua za jednu rusku televiziju jedan od braće već je bio punoljetan i školovao se za varioca u Kartalima, dok je pod njenim starateljstvom ostalo petoro djece. Najstariji među njima, Konstantin (Kosta), imao je 17 godina, a najmlađi Ženja samo sedam i spremao se za polazak u prvi razred.

Svi zajedn živjeli su u velikoj porodičnoj kući na selu i sami vodili domaćinstvo.

Svaki dan počinje veoma rano

Kristina ustaje među prvima. Njeno jutro počinje u kuhinji, gdje priprema doručak za cijelu porodicu. Pošto ih ima mnogo, kuva u velikim šerpama. Najčešće pravi mliječnu kašu kako bi svi imali topao obrok prije početka dana.

Dok se doručak kuva, neko od djece već odlazi u dvorište da nahrani životinje. U malom objektu koji je još njihov otac sagradio žive guske, kokoške i zečevi. Nekada su imali čak šest krava, ali su ih prodali jer briga o njima zahtijeva mnogo vremena i fizičkog rada.

„Krave traže posebnu njegu. Ljeti ih treba svakodnevno voditi na ispašu, čuvati ih na livadama i vraćati kući. Ja za to jednostavno nisam imala vremena, pa smo zaključili da je mnogo praktičnije da držimo životinje o kojima je lakše brinuti. Zečeve smo nabavili tek nedavno i za sada ih imamo trinaest“, ispričala je Kristina.

U kući svako ima svoje obaveze

Poslije doručka niko ne ostavlja posao drugima. Djeca sama sklanjaju sto, peru sudove i sređuju kuhinju. Da bi sve funkcionisalo bez većih problema, u porodici postoji jasna podjela poslova. Svako zna šta treba da radi i kada je njegov red.

Naravno, kao i u svakoj brojnoj porodici, povremeno dolazi do rasprava. Djeca se ponekad prepiru oko toga ko je sljedeći na redu za određeni posao ili pokušavaju da izbjegnu neku obavezu, ali Kristina kaže da na kraju uvijek pronađu zajedničko rješenje.

„Svi znaju da rade kućne poslove. Svakoga dana usisavaju kuću i smjenjuju se u tome. Kada u kući živi petoro djece koja stalno trče, igraju se i prave nered, potpuno je normalno da se svakodnevno čisti“, kaže ona.

Bašta i domaćinstvo mnogo znače porodici

Pored poslova u kući, svi pomažu i u bašti. Porodica sama uzgaja veliki dio povrća koje jede, pa na taj način štedi novac i ima svježe namirnice tokom cijele godine. U njihovoj bašti rastu paradajz, krastavci, šargarepa, luk i cvekla.

Kada dođe vrijeme za radove, dječaci čupaju korov, zalivaju biljke i pomažu oko svega što je potrebno. Kristina kaže da joj veliku pomoć pruža i stariji brat Artem, koji tada ima 21 godinu. Kada dođe kući sa školovanja, preuzima najteže fizičke poslove koje ona sama ne može da obavi.

On, na primjer, kolje zečeve za meso, a kada je trebalo pripremiti baštu za novu sezonu, zajedno sa mlađom braćom prekopao je cijelu zemlju kako bi mogli da posade rasad paradajza.

Škola od kuće tokom pandemije

U vrijeme pandemije koronavirusa djeca nisu odlazila u školu, već su nastavu pratila od kuće. Svako jutro nastavnici su elektronskom poštom slali zadatke, a do 17.30 svi urađeni zadaci morali su da budu poslati nazad.

Da bi to bilo moguće, Kristina je ranije kupila dva laptopa namijenjena školovanju djece. Međutim, znala je da će uskoro morati da nabavi još jedan računar, jer je najmlađi Ženja trebalo da krene u prvi razred.

Posebna priprema za školu

Kristina nije željela da njen najmlađi brat nespreman uđe u školu. Mjesecima je radila sa njim kod kuće, učila ga da čita, piše i savladava osnovne zadatke. Na vrijeme je kupila i školske udžbenike kako bi 1. septembra imao sve što mu je potrebno.

„Prvi razred je najteži period za svako dijete jer tada mora da se navikne na školu, obaveze i novo okruženje. Prije nekoliko godina isto tako sam pripremala mlađu sestru Dašu. Danas ona ima osam godina i završava drugi razred, a na jesen kreće u treći“, objasnila je Kristina.

Slobodno vrijeme i snovi o boljoj budućnosti

Kada završe sve obaveze, djeca najveći dio slobodnog vremena provode napolju. Kristina im je kupila bicikle, pa dječaci gotovo svakodnevno voze kroz selo, druže se i igraju.

Iako vole život na selu, Kristina sanja da se jednog dana zajedno presele u grad, makar u obližnje Kartale. Vjeruje da bi tamo njena braća i sestra imali mnogo više mogućnosti za razvoj – mogli bi da pohađaju sportske i umjetničke sekcije, različite kurseve, upoznaju nove prijatelje i lakše pronađu interesovanja koja bi im pomogla da izgrade bolju budućnost.