Zima nije uobičajeno vrijeme za odlazak na Ostrog jer put zna biti nezgodan, a vrijeme surovo. Upravo zato su prizori manastira prekrivenog snijegom rijetki i posebni, a ovih dana takve fotografije preplavile su društvene mreže.

Nepisano pravilo koje se poštuje

Među vjernicima postoji staro vjerovanje da se sa Ostroga ne nosi ništa što nije osveštano. Ni kamen, ni cvijet, ni sitnica za uspomenu.

Kaže se da ono što pripada svetinji, u svetinji i ostaje. Vjeruje se da onaj ko to prekrši, umjesto blagoslova može ponijeti nemir.

Zato se iz manastira nose samo osveštano ulje, voda i tamjan, kao simboli mira i zaštite.

Darovi za svetitelja i molitve za druge

Poseban običaj vezan je za Svetog Vasilija Ostroškog. Vjernici mu često donose vunene čarape. Predanje kaže da Sveti Vasilije noću obilazi manastir, a da monasi ujutru na njegovim čarapama nalaze tragove.

Mnogi donose i lične predmete svojih bližnjih, maramu, majicu, krstić. Ostavljaju ih da prenoće pored kivota, a potom ih nose nazad, vjerujući da će donijeti snagu, mir i utjehu onima kojima su namijenjeni.

„Na Ostrog se ne ide kad se hoće“

Često se čuje da se put na Ostrog ne planira. Ne najavljuje se i ne zakazuje. Krene se onda kad se osjeti unutrašnji poziv.

Ako nema mjesta u konaku, dobije se ćebe. Spava se ispred manastira, pod otvorenim nebom.

Oni koji su to doživjeli kažu da takvu tišinu i mir nisu osjetili nigdje drugo i da se Ostrog, jednom kad te primi, pamti cijeli život.