Prema predanju, crkva je morala biti dijelom ukopana u zemlju kako ne bi bila viša od okolnih džamija, što je bila česta sudbina hrišćanskih svetinja u osmanskom periodu. Zbog toga se u nju ne ulazi uspravno i gordo, već tiho, niz stepenice, kao da se čovjek najprije mora spustiti da bi se duhovno uzdigao.

Jedna od najpoznatijih legendi govori o tome kako je određena njena veličina. Kaže se da je jagnjeća koža isječena na tanke trake i položena po zemlji, a prostor koji je njima obuhvaćen postao je temelj crkve. Tako je, prema narodnom pamćenju, lukavstvom i strpljenjem dobijen oblik svetinje koja i danas stoji kao dokaz snalažljivosti i istrajnosti sarajevskih pravoslavaca.

Unutrašnjost crkve čuva bogatu riznicu ikona, rukopisa i predmeta neprocjenjive vrijednosti, ali ono što se najviše osjeti nije zlato ni starina, već mir. Mir koji dolazi iz zidova što pamte molitve izgovarane u teškim vremenima, kada je i samo postojanje bilo vid otpora.

Stara pravoslavna crkva u Sarajevu nije građena da se vidi izdaleka. Građena je da se pamti. Da podsjeti da u ovom gradu, vijekovima, različite vjere nisu živjele jedne pored drugih, već jedne sa drugima – svaka sa svojim zvonom, svojim ezanom i svojim tišinama.