Iako su se vijekovima mijenjali način života, društvene okolnosti i običaji, slava je ostala najveća porodična svetinja – slavila se i u ratovima, izgnanstvima, bolnicama, pa čak i onda kada se imalo malo ili nimalo.

Istorijski zapisi potvrđuju da su čak i srpski vojnici na frontovima poštovali običaj lomljenja slavskog kolača, paleći komadiće svijeća i moleći se za mir, zdravlje i bolju budućnost. Čak ni period komunizma i snažna antivjerska propaganda nisu uspjeli da potisnu slavu, koja je opstala kao duboko ukorijenjen simbol identiteta srpskog naroda.

Kako se prenosi krsna slava? Važna pravila koja mnogi danas zaboravljaju

Prema tradiciji, slava se prenosi isključivo sa oca na sina, sa koljena na koljeno. Porodice koje slave istog sveca imaju zajedničke pretke, što svjedoči o tome da su nekada bile dio istog porodičnog stabla koje se kasnije raselilo i granalo.

Danas je, međutim, sve češća pojava da se slava „preuzima“ tek nakon smrti oca. To je savremena praksa, ali je – prema pravoslavnom običaju – pogrešna. Sin bi trebalo da počne da slavi slavu čim napusti očev dom, čak i ako živi odvojeno, ali u istom gradu. Slava je zaštitnik domaćeg ognjišta i čuvar porodice, pa se mora poštovati u svakom domu posebno.

Odlazak iz porodičnog doma i početak sopstvene slave

Kada sin osnuje sopstveni dom, dužan je da samostalno slavi krsnu slavu, jer je slava porodični zaštitnik, čuvar ukućana i blagoslov za djecu. Samo prve godine nakon odlaska iz roditeljske kuće, sin odlazi kod oca da proslavi slavu zajedno s njim.

U svečanoj tradiciji, kada se slavski kolač isječe, otac predaje sinu jednu četvrtinu kolača desnom rukom. Nakon što se poljube i čestitaju slavu, otac mu poželi da sa svojom porodicom i potomcima dugo i radosno obilježava krsnu slavu. Taj dio kolača sin nosi kući i dijeli sa svojom porodicom, a već sljedeće godine započinje samostalno obilježavanje svoje slave, piše Alo.