Najbolje je da slavska svijeća bude od pravog voska, jer se on sporije i ravnomjernije topi, a plamen duže traje. Dužina svijeće zavisi od mogućnosti domaćina – u crkvenim prodavnicama najčešće se mogu naći one duge između 50 i 60 centimetara.

Tradicionalno se svijeća ukrašava papirnim ukrasom, koji ujedno sprečava da vosak kaplje po stolnjaku, dok mnogi danas dodaju i sličicu sveca zaštitnika.

Paljenje slavske svijeće

Prema običaju, domaćin pali slavsku sveću neposredno prije lomljenja kolača. Prije toga bi trebalo da se prekrsti, pomoli, pomene Boga i sveca koga slavi, poljubi sveću i tek tada zapali njen plamen.

Gašenje slavske svijeće

Svijeća bi trebalo da gori tokom čitavog dana, sve dok slavlje traje. Kada dođe trenutak da se ugasi, domaćin se preksti, uzima čašu sa vinom i sipa nekoliko kapi na plamen. Vino će tiho ugasiti svijeću, a taj čin simbolizuje blagoslov i zahvalnost, piše Magazin Novosti.

Čuvanje slavske svijeće

Poslije slave, mnoge domaćice čuvaju slavsku svijeću u fioci i pale je prilikom porodičnih molitvi tokom godine. Neki je nose u crkvu sljedeće godine, prije liturgije, i tamo je zapale u znak zahvalnosti.

Oba običaja su ispravna – važno je samo da se svijeća gasi i čuva s poštovanjem.

Slavska svijeća se može upaliti i kada sveštenik dolazi da sveti vodicu pred Uskrs, ali i u teškim trenucima, kada želimo da se pomolimo svom svecu zaštitniku i pronađemo unutrašnji mir.

Tada njen plamen, makar i mali, unosi toplinu i nadu u svaki dom.