Sjećanje koje grije

Na zadušnice ne tugujemo, jer smrt nije kraj – već prolaz. Svijeća koju palimo simbol je svjetlosti koja nikad ne gasi vezu sa onima koji su nas voljeli. Kada stojimo nad grobom, dok dim svijeće ide ka nebu, to je trenutak kada se riječi ne izgovaraju naglas, ali ih Onaj gore čuje.

Zadušnice su prilika da umjesto tuge osjećamo zahvalnost. Da se sjetimo svega što su nas naučili, nasmijali, sačuvali. Da oprostimo sebi i drugima, jer mir s prošlošću uvijek donosi mir u sadašnjosti.

Djelo ljubavi koje ne prestaje

Po tradiciji, sveštenik preliva žito vinom – kao simbol vječnog života. To nije običaj iz sujeverja, već poruka da život ne nestaje, već se mijenja. Molitva na zadušnice nije vapaj, već znak vjere. Kada se sjetimo svojih pokojnika, ne da bismo plakala, već da bismo zahvalili – tada se i sami duhovno liječimo.

U narodu se kaže da “na zadušnice duše dolaze po molitve svojih bližnjih”. Zato, kad zapalite svijeću i izgovorite njihovo ime, vjeruje se da ih u tom trenutku dotičete – ne rukom, već srcem.

Duhovni mir, ne bol

Zadušnice su poziv na tišinu, na pomirenje i na mir sa sobom.

Zato ih ne treba doživljavati kao dan tuge, već kao dan ljubavi – jer samo zahvalno srce može čuti šapat duša koje vole i kad više ne govore.

Sutra, kad zapalite sveću, sjetite se da je svaka molitva – most. A svaki most vodi onima koje volimo, zauvijek, piše Ona.rs.