Sjećanje na ovog velikog čovjeka, koji zaslužuje mesto među svecima, njegova unuka Snežana Milović pretočila je u knjigu “Moj deda pratrijarh Pavle”.

Snežana Milović je unuka rođenog brata patrijarha Pavla, Dušana, koji je poginuo u Drugom svjetskom ratu. Iza sebe je ostavio Draginju, Snežaninu majku.

Patrijarh je najbližu porodicu posjećivao dva puta nedeljno. Sa njima je uglavnom obilježavao najveće praznike, Božić i Vaskrs.

– Dok sam pisala knjigu polako mi je postajalo jasno da između života mog deda Pope i onoga što je patrijarh Pavle govorio nema nikakve razlike – rekla je Snežana prilikom jednog televizijskog gostovanja.

Snežana Milović, koja je po profesiji psiholog, imala je privilegiju da odrasta uz čovjeka koga su svi voljeli i uvažavali zbog skromnosti.

– Svaki put kada bi dolazio u posjetu porodici iz svoje torbe, slične onoj koju su nekada nosili đaci, vadio je razne darove. To su najčešće bile bombone, ponekad jabuke ili dunje. Davao ih je uz komentar: “Evo, svakom po jedna, da se ne prejedete.”

– Govorio je da čovjek jede da bi živio, a naopako je ako živi da bi jeo – prisejtila se Snežana Milović.

Porodica nije ni pomišljala da će on postati patrijarh. Kada je ta vijest objavljena, njegova sestra Agica danima je plakala. Govorila je: Meni treba brat, neka neko drugi bude patrijarh.

– Plašila se da više neće imati vremena da dolazi. Ali dolazio je kad god je mogao, makar nakratko – ispričala je unuka patrijarha Pavla i dodala:

– Ukućanima nije dopuštao da mu pridrže mantiju jer bi to značilo “ja sam važan”. Nije dozvoljavao ni da ga rodbina kolima odveze do Patrijaršije uz izgovor: Lakše mi je autobusom, ne moram da se saginjem kad ulazim.

– I sam se skromno hranio. Svaki obrok započinjao je i završavao koricom hljeba, a sa stola je sakupljao mrvice, zabrinuto podsjećajući da ima mnogo gladne djece.

– Kako je često pješačio ili se vozio gradskim prevozom, vjernici su ga presretali s pitanjima, molbama za savjete… Svakog je saslušao. Na svoje probleme i tegobe nije se žalio. Govorio je: “Lako mi je sa mnom.” Rijetko je dozvoljavao, a još rijeđe tražio, da neko učini nešto za njega lično.

Patrijarh Pavle je živio asketskim životom. Sam je šio i krpio odelo i cipele, a obavljao je i druge majstorske poslove u Patrijaršiji. Stalno je nešto čitao, pisao je monografije o manastirima, studije, pokretao duhovne akademije.

Mnoge riječi patrijarha Pavla i danas se citiraju, a njegova unuka spomenula je i savjet koji posebno pamti:

– Govorio je da čovjek u nekoj teškoj situaciji treba da uradi sve što može, ali da se ne sekira previše, da ne oboli, jer “sirće grize svoju flašu”.