Njenu ispovijest prenosimo u cjelosti:

Sa 6 godina sam preživjela rat i morala da napustim svoj dom. Živjeli smo u nemaštini, ali smo imali svega - ljubavi i vrijedne ruke koje su nas hranile. Nas četiri sestre smo se lijepo slagale i godine su počele da se nižu jedna na drugu. Kad sam napunila 20 godina, budući da nisam išla na fakultet i da sam ostala s majkom da vodim računa o njoj, upoznala sam svog sadašnjeg muža. Zabavljali smo se tri godine i odlučili smo da se vjenčamo. Moja nastarija sestra već tada je imala dijete, a mlađe su bile odveć male i za šetanje s momcima, kamoli za vjenčanje.

Volim djecu i uvijek sam željela da budem majka. Ali nije nam se dalo. Počeli smo od ljekara u našem malom gradu, a onda, kako nam tu nije bilo pomoći, išli smo dalje. Prošli smo čitavu Bosnu i Hercegovinu, pa na kraju stigli i do Crne Gore. Ništa. Krenuli smo i do Beograda. Išli smo kod najboljih ljekara, ali kao da nam se nije dalo. Prošla je prva godina, pa druga, pa treća...

Ostajala sam trudna, ali moje tijelo je odbacivalo plod poslije nekoliko mjeseci. Redukovala sam ishranu. Izbacila sam skroz šećer. Sve sam učinila da donesem naše malo biće na svijet. Ali nije nam se dalo.

Kad bih vidjela svoje drugarice kako šetaju mališane, srce bi mi se napunilo srećom, a onda bi me njihov pogled pun sažaljenja oborio i sve teže sam podnosila to. Jednostavno, ja sam najviše željela da moj čovjek i ja imamo dijete. Ali nije nam se nikako dalo.

Naposlijetku sam išla i na razne hirurške intervencije. I dalje se nije dalo. Ljekari su bili u čudu jer sam bila mlada i zdrava, a moj organizam, moje tijelo, odbacivao je najveću moju želju - bebu.

Posećivala sam i manastire, molila se svaki dan. A onda se prolomila vijest da je preminuo patrijarh Pavle. Osjetila sam kao da mi je neko isisao pola života. Zaputila sam se u Beograd da cjelivam to sveto biće. Tog živog sveca koji je plenio dobrotom i ljubavlju.

I taj dugi red u kom smo stajali, tiskali se i čekali da priđemo počivavšem patrijarhu nije mi teško pao. Ljudi su stajali u tišini, kao da se jedna era završila, a počinje neka nova, neizvjesna. Stajala sam u tom redu i mislila na partrijarha, na sva dobra djela koja je učinio. I nisam bila sama. Svi oko mene su imali iste misli, bili smo velika energija koju čini hiljade ljudi spremnih da stoje i čekaju da cjelivaju omiljenog patrijarha.

Kada sam ušla u crkvu, tjelo mi se ispunilo nekim spokojem, nekim čudnim osjećajem, nečim što nikad nisam osjetila dotad. Pozdravila sam posljednji put patrijarha i izašla.

Vratila sam se kući.

Poslije mjesec dana sam ostala trudna!

Bila sam u šoku i bila sam sigurna da mi je patrijarh pomogao. Ne moramo vjerovati u boga, dovoljno je vjerovati u čiste misli i ljubav koju može čovjek da pruži.

Moj sin se zove Pavle.

(Telegraf.rs)