Rano je ostao bez roditelja - otac je otišao na rad u SAD, tamo je dobio tuberkulozu i "vratio se kući da umre" kad je dječaku bilo tri godine, a isto se ubrzo dogodilo i s majkom, koja je preminula rađajući dijete novom suprugu.

Odrastao je sa tetkom. Shvativši da je dijete "veoma slabo", poštedjela ga je seoskih poslova i tako mu omogućila da se školuje.

Iz vjeronauke je imao tanku dvojku, a uz porodicu se na kraju odlučio da studira Bogosloviju.

Poslije Tuzle i Sarajeva, tokom Drugog svjetskog rata dolazi u Beograd, gdje najprije radi na građevini, a potom zbog slabog zdravlja, počinje svoj monaški život.

Poslije perioda iskušeništva zamonašen je u manastiru Blagoveštenje 1946. godine i dobio ime Pavle, a do 1955. u vrijeme borbe komunista protiv crkve proveo je u manastiru Rača. Potom je otišao u Atinu na postdiplomske studije. Tamo je bio do 1957. kada je izabran za episkopa raško-prizrenskog. Kao arhijerej na Kosovu i Metohiji proveo je više od tri decenije, i zajedno je sa narodom trpio napade i uvrede.

U Eparhiji raško-prizrenskoj gradio je nove crkve, obnavljao stare i porušene, posvećivao i monašio nove sveštenike i monahe. Starao se o Prizrenskoj bogosloviji, gdje je povremeno držao i predavanja iz crkvenog pjevanja i crkvenoslovenskog jezika. I pored brojnih obaveza uvijek je našao način da se dodatno uposli. Kažu da je obavljao i stolarske, limarske, električarske, knjigovezačke poslove...

Patrijarh Pavle je bio i ostao najvoljeniji srpski patrijarh, zbog svoje smjernosti, skromnosti i bezuslovne odanosti narodu u teškim situacijama. Ostao upamćen ne samo kao vođa Crkve, već i kao moralna i duhovna figura koja je živjela onako kako je govorila.