Manastir Ostrog jedno je od najznačajnijih pravoslavnih svetilišta na Balkanu i mjesto koje svake godine posjećuju stotine hiljada vjernika i hodočasnika iz cijelog svijeta.

Uklesan u strmu stijenu planine Ostroške grede, između Nikšića i Podgorice, ovaj manastir posvećen je Svetom Vasiliju Ostroškom čudotvorcu. Poznat je po brojnim svjedočanstvima o iscjeljenjima i čudesnim događajima, ali i po svojoj veličanstvenoj ljepoti i miru koji pruža svima koji ga posjete. Ostrog je otvoren za sve – bez obzira na vjeru – i predstavlja mjesto molitve, nade i utehe.

Ispovijest Gordane, koja je pod ovom svetinjom doživjela čudo, prenosimo u cjelosti:

Kada sam odlučila da odem na Ostrog, nisam mogla ni da zamislim šta me tamo čeka. Godinama sam nosila teret bolesti, neizvjesnosti i osjećaja da sam negdje usput izgubila sebe. Ljekari su govorili jedno, ja sam osjećala drugo, a moje srce je vapilo za smirenjem. Odluka da krenem na pokloničko putovanje rodila se iz očaja, ali i iz nečega što danas znam da je bila Božija ruka.

Prvi dan – Susret sa tišinom i sobom

Na samom putu do manastira osjećala sam kao da koračam ka mjestu koje me već odavno zove. Kada sam ugledala bijeli manastir urezan u stijenu, srce mi je zaigralo. To je bilo nešto što nijedna slika nije mogla da prenese – veličanstveno, ali istovremeno i smirujuće.

Prvi dan sam provela u molitvi. Ljudi oko mene dolazili su sa svojim mukama, neki sa djecom, neki sa štakama, neki u tišini, a svi smo imali isti cilj – da pronađemo utehu i dotaknemo snagu Svetog Vasilija. Te večeri, dok sam sjedela ispred gornjeg manastira, obuzela me neka neobjašnjiva toplina. Kao da je tišina planine razgovarala sa mnom, a suze su same krenule, bez ikakvog razloga.

Drugi dan – Molitva i dodir vjere

Sutradan sam prisustvovala liturgiji. Ljudi su prilazili moštima, a ja sam čekala svoj red sa čudnim osjećajem u stomaku – mješavinom straha i nade. Kada sam se poklonila i spustila čelo na kovčeg, srce mi je zakucalo kao nikada prije. U tom trenutku osjetila sam da mi se kroz tijelo širi snaga, kao da je nešto što sam godinama nosila – bol, težina i nemir – počelo da se topi.

Kasnije sam sjela na klupu i ostala dugo sama. Odjednom sam u sebi čula misao: „Nisi sama, nikada nisi bila.“ Nisam znala da li je to moj um, moja mašta ili Božiji glas, ali znam da su mi oči bile pune suza i da je svaki dah bio lakši nego ikad prije.

Treći dan – Čudo i mir

Trećeg dana probudila sam se sa osjećajem lakoće u tijelu kakvu nisam osjetila godinama. Moja hronična bol u kičmi, zbog koje sam jedva ustajala iz kreveta, bila je nestala. U početku nisam smjela da vjerujem, mislila sam da je samo trenutak, prolazna iluzija. Ali kada sam se spustila niz stepenice manastira bez ijednog bola, shvatila sam – desilo se čudo.

Nije to bila samo fizička promjena, već nešto mnogo veće. Srce mi je bilo ispunjeno mirom, onim istim mirom za kojim sam tragala cijelog života.

Povratak kući – Nova Gordana

Kada sam se vratila kući, ljudi su me pitali šta se dogodilo. Neki su gledali sa nevjericom, neki sa oduševljenjem. Ja nisam imala potrebu da ikoga ubjeđujem. Ono što sam doživjela na Ostrogu bilo je moje lično čudo – ne samo iscjeljenje tijela, već i oslobađanje duše.

Danas živim drugačije. Svaki dan započinjem molitvom i zahvalnošću. Shvatila sam da čuda postoje, ali se dešavaju onda kada im otvorimo srce. Moje srce se otvorilo na Ostrogu, i tamo sam pronašla sebe i Boga, piše Stil.