Sibila Ler, saznavši da je njen djed Aleksandar Ler komandovao i učinio zlo Srbima prilikom bombardovanja Beograda 1941. godine, odlučila je da se zamonaši. Rođena je u uglednoj aristokratskoj porodici u Njemačkoj, a sada je monahinja Jovana u manastiru Soko Grad kod Ljubovije, u Eparhiji šabačkoj.

Već tridesetak godina živim u Srbiji, u svojoj duhovnoj otadžbini u srpskom manastiru Soko – kaže mati Jovana.

Kako kaže, niko je nije ni popreko pogledao, iako je njen deda, Aleksandar Ler, bombardovao Srbe, ističe sama.

- Iako svi znaju da sam, ni kriva ni dužna, potomak njemačkog generala Aleksandra Lera, za protekle tri decenije, koliko sam monahinja, nikada u Srbiji nisam doživjela nikakvu neprijatnost. Niko me nije ni poprijeko pogledao, niti mi je uputio bilo kakvu ružnu riječ. Pre bih rekla da osjećam neku dodatnu toplinu i srdačnost u ophođenju, kao da ovaj narod velike duše i srca, na diskretan način želi da kaže: Ma znamo mi da ti nisi ništa kriva, osjećaj se slobodno. Mi te volimo!

Voli i Srbiju i Njemačku

– Voljom Božjeg promisla, ja imam dve otadžbine: Njemačka je fizička, a Srbija moja duhovna otadžbina – kaže monahinja Jovana. – Kao što je po istinitim riječima Gospodnjim: “Duša pretežnija od tijela”, tako je mome srcu bliža moja duhovna otadžbina Srbija.

Podijeljena osjećanja o porijeklu dugo su je, kaže, pritiskala i saplitala. Sve dok u besjedi patrijarha Pavla u Manastiru Svetog Nikole na Sokolu nije čula, za njenu dušu lijekovite, riječi: “Čovjek ne može da bira vreme i mjesto u kojem će se roditi i živjeti. Od njega ne zavisi ni od kojih roditelja, ni od kog naroda će se roditi. Ali od njega zavisi kako će u životu postupati: da li kao čovjek ili kao nečovjek. Ma gdje bio i ma gdje živio.”

– Tada sam razumjela da čovjek kroz život i vrijeme putuje putevima Božjeg promisla. Rodi se u jednom mjestu a cijeloga života traga za nekim svojim predodređenim mjestom. Ne smiri se dok ga ne pronađe, ili dok ono ne prizove njega – rekla je mati Jovana u razgovoru za "Novosti" prije sedam godina.

– Rođena sam u staroj i uglednoj njemačkoj aristokratskoj porodici Ler, koja pripada protestantskoj evangelističkoj crkvi. Moj nadležni sveštenik i prvi vjeroučitelj bio je učenik i poštovalac čuvenog pastora Fridriha Giznedorfa iz Evenburga kod Osnabrika, koji je, neposredno posle okončanja Drugog svjetskog rata, u maju 1945. godine, izgovorio čuvenu besjedu o Srbima.

Od njega sam slušala o jednom narodu koji je u Drugom svjetskom ratu izvojevao najveću pobjedu: “Pobjedu duše, pobedu srca i poštovanja, pobedu mira i hrišćanske ljubavi.” Jer, kad je rat završen i kad su pukle logorske žice, na njemačkoj zemlji se našlo 5.000 živih srpskih kostura. Svi su očekivali njihov opravdani gnjev i osvetu, jer su njemački vojnici u njihovoj zemlji ubijali sto Srba za jednog njemačkog vojnika.

To se nije desilo. Naprotiv, oni su milovali njemačku djecu, davali im bombone, razgovarali sa Nijemcima kao sa svojom braćom…

U manastiru prvi put spoznala hrišćanstvo

Tek tada je, kaže mati Jovana, svima postalo jasno zašto je veliki Gete učio srpski jezik, zašto je s tolikom ljubavlju i poštovanjem primao i podržavao Vuka Karadžića, i zašto je Bizmarku posljednja riječ na samrtničkoj postelji bila: “Srbija”

– Naš pastor nam je govorio o srpskim junačkim epskim pesmama kao najvećem kulturnom blagu Evrope i sveta. Više ih je prepričavao i skretao pažnju na to da su one neprevodive i da se jedino mogu razumijeti na srpskom jeziku. Savjetovao nam je da učimo srpski jezik, kako bismo se uvjerili u tu svojevrsnu čaroliju umjetnosti pred čijom ljepotom se do zemlje poklonio vajmarski genije - rekla je ona tom prilikom.

Mati Jovana kaže da je to u njoj rodilo želju da upozna “taj mali veliki narod i da se približi njegovom duhu i kulturi”. U manastiru Himelstiru kod Hildeshajma prvi put je ušla u pravoslavnu crkvu i prisustvovala svetoj liturgiji, koju je tada služio vladika Lavrentije, tadašnji srpski episkop za Zapadnu Evropu i Australiju.

– To je bio neopisiv i nezaboravan događaj – sjeća se mati Jovana. – To je bilo moje duhovno začeće. Moje pravoslavne blagovijesti. Tada sam našle sebe i svoj novi dom. Na zemlji i na nebu. I ukoliko bi trebalo da označim najvažnija ili, laički rečeno, najsrećnija tri dana u svom životu, to bi bili: prvi, kad sam prihvatila pravoslavlje kao svoju vjeru. Drugi: kad sam poslije više godina iskušeničkog života primila monaški čin i svoje svetovno ime Sibila promijenila u monaško Jovana. I treće: kad sam dobila srpsko državljanstvo.

Po ulasku u hrišćanstvo uzela i slavu

Nikad neću zaboraviti dan kada se, posle uobičajenih dugih birokratskih procedura, u mojim rukama našla draga srpska lična karta. To mi je bilo uzvišenije nego da sam dobila diplomu Oksforda ili Sorbone. I gle paradoksa! To je bilo u ono vrijeme kada su mnogi u ovoj zemlji sanjali o tome da dobiju njemačku vizu ili pasoš i da odu odavde.

Mnogi je, kaže, pitaju šta ju je tako snažno privuklo pravoslavlju.

– Na prvom mjestu, ljepota pravoslavne svete liturgije i ostalih svetih bogosluženja. Zatim pravoslavni smisao monaškog postriga, posta i vrlinskog podviga u hrišćanskom životu, ali i pravoslavna umjetnost, ikonopis, drevne freske i pravoslavna duhovna muzika, a iznad svega, ljepota srpske svetosavske duše i lijepih srpskih narodnih običaja. Naročito harizma krsne slave. Ja sam izabrala za svoju krsnu slavu praznik Sveta tri jerarha, 12. februara. Slavim svečano i toržestveno kao prava Srpkinja.

Njena neobična životna sudbina podstakla ju je da se pozabavi odnosima Srba i Nijemaca kroz istoriju. U Srbiji se, kako je rekla, spominje da je Stefan Nemanja u Nišu dočekao Fridriha Barbarosu na trećem krstaškom pohodu, i da je njemački vojskovođa za trpezom jeo prstima a Nemanja zlatnim escajgom.

Jovana, kako kaže, želi da podsjeti njene drage Srbe na jednu osobinu njemačkog naroda kada su u pitanju odnosi prema Srbima i ostalim narodima, koju je tačno uočio Sveti vladika Nikolaj, koji je dobro poznavao duh germanskog plemena.

– Nijemci cijene Srbe, ali ih ne vole. Nemci ne vole one narode kojima se dive. Tu su, pored Srba, Francuzi i Englezi. A one koje vole, njih preziru. U tu grupu spadaju Hrvati, Bugari, Italijani… Potomci starih tevtonskih ratnika preziru podanički mentalitet fukare. Rusa i Amerikanaca se plaše. Svaka ptica ima svoga kopca - kaže.