Patrijarh Pavle ostao je upamćen kao jedan od najskromnijih i najnekonvencionalnijih srpskih patrijarha, čovjek koji je mnogo učinio za pravoslavlje. Živio je skromno, tačno onako kako hrišćanska vjera propovijeda i zahtijeva. Zabilježene su mnoge priče i primjeri njegovog odnosa prema ovozemaljskom.
Automobil nije imao nikada, ni mobilni telefon, televiziju nije gledao niti je čitao novine. Ustajao je rano, živio po svim hrišćanskim pravilima, a nijedan fizički posao mu nije bio težak.
Vozio se gradskim prevozom, a ostale su brojne anegdote koje potvrđuju da je zaista živio u skladu sa onim što je govorio.
Mudrost voljenog patrijarha: Gdje pronaći lijek za tugu
Patrijarh Pavle je razumio da je tuga dio ljudskog postojanja i da se prevazilazi strpljenjem i vjerom. Njegova mudrost je u shvatanju da bol nije trajan i da se izdržavanjem iskušenja čovjek oplemenjuje.
Jednom prilikom je rekao da tuga ne traje zauvijek i da će se onaj ko izdrži do kraja spasiti tuge.
– Taj put je tijesan i uzak i tijesna su vrata što vode u život. A kako su široka vrata i širok put što vodi u propast, mnogo je njih koji njim idu. Dakle, to su dvije mogućnosti ili što kaže Boža Knežević – čovjek je biće kome može i Bog da se obraduje, a od koga može i đavo da se zastidi.
Savjet patrijarha Pavla ogleda se u opredjeljenju za uži i teži put. Put istrajnosti, skromnosti i dobrote, i onda kada je najteže. Tuga, prema njegovim riječima, nije kraj, već dio testa koji se mora izdržati da bi se stiglo do iscjeljenja i mira u duši.
Patrijarh Pavle: Riječi i djelo išli su zajedno
Njegov život bio je najbolja ilustracija riječi o uskom putu. Skromnost i neposjedovanje birao je kao put ka slobodi duše. Sretali su ga u gradskom prevozu ili dok je sam popravljao svoje cipele, što je mnogima bilo šokantno, a bila je to suština njegove mudrosti:
Voljeni patrijarh je shvatao da prevelika vezanost za materijalno stvara širok put očaja i tuge. Zato je namjerno birao jednostavnost.
Od fizičkog posla nije bježao, jer rad daje svrhu i mir, a čovjeka udaljava od besposlice i žalosti.
Povjerenje da će se „spasiti tuge“ dolazilo je iz uvjerenja da je skroman život pod zaštitom, a to je najjači lijek za strah i brigu.
Ta jednostavnost nije bila odricanje radi odricanja. Što je čovjek manje vezan za stvari, to ga manje toga može povrijediti, i u tome je cijela računica uskog puta. Onaj ko ništa ne gomila, nema ni šta da izgubi, pa mu ni tuga ne dolazi na velika vrata.
Mir se tako ne dobija spolja, nego se gradi iznutra, strpljivo i bez svjedoka.
Pokazao nam je time da se iscjeljenje duše ne pronalazi u spoljašnjim stvarima, već u izboru unutrašnjeg mira i u strpljenju.
Patrijarh Pavle nas je učio da je istinski lijek za tugu unutrašnja snaga i izbor. Ljudska duša je, kako je govorio, vrijedna najveće radosti, ali se mora izboriti sa iskušenjima.
Njegov najmudriji savjet je u strpljenju: izdržite tugu, jer ona ima rok trajanja, a vaša vjera i dobrota su trajni, prenosi Krstarica.
Komentari (0)