Teolog Nebojša Lazić kaže da ne postoji strogo pravilo kada čovjek treba da se prekrsti, jer je, kako ističe, krsni znak prije svega čin slobode i lične vjere.

"Autentični izraz naše vjere i pobožnosti, umjesto da doživimo kao slobodu, mi smo počeli da tumačimo pogrešno i da ga doživljavamo kao prepreku. To što se krstimo kada prolazimo pored crkve jeste, suštinski, čin zahvalnosti. Savremen čovjek, koji je stalno u žurbi, jurnjavi i poslu, kada ugleda hram Božiji, zahvali se Bogu, sjeti se Boga i svega što nam je dao", objašnjava teolog.

On dodaje da zahvalnost ne može da bude nametnuta obaveza.

"Zahvalnost nije pod moranje, jer onda ne bi bila zahvalnost. Tako je i sa ovim činom kada se prekrstimo ispred hrama, crkve ili krsta", navodi Lazić.

Teolog podsjeća da su mnogi običaji nastali iz praktičnih razloga, a ne zbog mistike ili vjerovanja u natprirodno.

"Zašto se pokojnik nosi u povorci i zašto se zastaje na tri mjesta? U srednjem vijeku, tokom epidemija, groblja su bila udaljena od naselja, pa je ljudima koji su nosili kovčeg bio potreban predah", objašnjava Lazić.

Kako kaže, slično je i sa pranjem ruku nakon sahrane i uzimanjem ugljevlja.

"To nije nikakav magijski ritual, već higijenska mjera radi sprečavanja širenja zaraze", ističe on.

Podsjetio je i na nekadašnji običaj „kupovine mlade“, koji je kasnije bio zakonski zabranjen.

" Mladoženja je nekada novcem otkupljivao mladu od njene porodice, a te sume su ponekad bile basnoslovne. Knez Aleksandar Karađorđević je još 1846. godine zabranio taj običaj, smatrajući ga nečim što je protivno ljudskom dostojanstvu", kaže Lazić.

Na kraju naglašava da ljudi ne bi trebalo slijepo da se vezuju za običaje.

"Ne treba robovati običajima. Bog je iznad običaja. Rituali i običaji dio su kulturnog nasleđa i nisu vjerski obredi ukoliko nisu povezani sa Crkvom. Vjera oslobađa, a ne porobljava", zaključuje teolog Nebojša Lazić.

(24sedam)