Pričešće je lični i tajanstveni susret sa Bogom, koji zahtijeva tišinu, smirenje i unutrašnju sabranost.

U pravoslavnoj vjeri pričešće predstavlja jedno od najsvetijih i najdubljih tajanstva Crkve. To je trenutak u kojem vjernik prima tijelo i krv Gospoda Isusa Hrista, sjedinjujući se s njim ne samo simbolično već istinski i duhovno.

Ovaj čin nije samo obred već živi susret čovjeka i Boga, potvrda vjere, pokajanja i želje za preobražajem.

Koliko puta vjernici mogu da se pričeste tokom Vaskršnjeg posta?

Pričešće je srž liturgijskog života. Bez njega, duhovni život vjernika ostaje nepotpun jer upravo kroz ovu svetu tajnu čovjek zadobija blagodat, snagu za borbu sa grijehom i utjehu u svakodnevnom životu.

Pričešće je dar Božije ljubavi, ali i odgovornost jer se prima s vjerom, strahom Božijim i pripremljenim srcem.

Ipak, uprkos njegovoj neizmjernoj važnosti, u pravoslavlju se naglašava da o pričešću ne treba govoriti olako niti ga iznositi kao temu za hvalisanje ili spoljašnje pokazivanje.

To je lični i tajanstveni susret sa Bogom, koji zahtjeva tišinu, smirenje i unutrašnju sabranost.

O tome svjedoči i poučno objašnjenje protojereja Dimitrija Smirnova:

"Dešava se i ovako: čovjek se pripremio, vrijedno se trudio, preputovao dug put, pokisao na kiši, pobožno stajao na službi, ispovedio se do kraja, ništa nije skrivao. Duboko se pokajao za sve i nije se opravdavao: "Primi me, Gospode, i oprosti mi. Trudiću se da ne radim ono što sam radio juče i prekjuče sljedeći put", počeo je otac Dimitrije.

Kaže, čovjek se pričestio, primio blagodat i izašao iz crkve prosvetljen, a onda je pao, i to olako:

"Ali je sreo nekoga, počeo da razgovara i počeo da se ponaša kao da čini dobro djelo, pozivajući ga u crkvu, govoreći mu da je ovdje divno, duhovno, da divno riječ Božja teče ovdje. Prošlo je deset minuta i shvatio je da mu je duša prazna... Ono što je ponio iz crkve je nestalo, iščezlo".

Sve što je čovjek vidio, osjetio i što je ušlo u njegovu dušu, kaže, kao kroz dimnjak, izletjelo je u nebo - i ponovo se njegova duša osjeća hladno i prazno...

"Jer ova prava osjećanja treba uvijek da ostanu tajna", upozorio je otac Dimitrije i dodao:

"I ono što primamo od Boga, naša unutrašnja veza s njim, naši razgovori s njim i darovi koje on daje, treba da budu skriveni u našim srcima. Ne treba da se dijele ni sa kim drugim..." prenosi Religija.rs.