Vjerovatno ste mnogo puta rekli ili pomislili "Da sam samo tada znao/la to što sada znam", i na poslu i na privatnom planu, a ta rečenica često se odnosi i na emocionalni prtljag koji sa sobom nose traume iz djetinjstva.

Istraživanja pokazuju da rane iz djetinjstva koje se često obrađuju u terapiji uključuju iskustva povezana sa traumom, kao i nepovoljna iskustva iz ovog osjetljivog perioda. Ta iskustva mogu dovesti do izazova kada je riječ o vezivanju, regulaciji emocija i opštem blagostanju.

Prema riječima stručnjaka, određene rane iz djetinjstva se najčešće pojavljuju u terapiji, a tri stručnjakinje za mentalno zdravlje podijelile su koje.

1. Zanemarivanje od strane roditelja

Nekada ljudi nisu posvećivali toliko vremena da čuju dijete, jer verbalno ili emocionalno izražavanje nije bilo dobrodošlo i ponekad je čak bilo kažnjavano. Plakanje je bilo zabranjeno, pa čak su djeca kritikovana i zbog smijeha.

Najveću štetu su naneli roditelji koji nisu bili uključeni, a posebno nisu pokazali interesovanje za svoje dijete, nisu verbalno ili bihevioralno izražavali ljubav prema djetetu ili su bili emocionalno nedostupni.

Zanemarivanje i ignorisanje doveli su do osjećaja srama, bezvrijednosti i toga da nisu dovoljno dobri, što je čak moglo izazvati i fizičke bolesti kasnije u životu.

Nedostatak pozitivnog prisustva roditelja i odsustvo riječi potvrde doveli su do potrebe za iscjeljenjem u odraslom dobu. To se dešava kroz oproštaj roditeljima što nisu bili u stanju da zadovolje potrebe koje su ljudi imali u djetinjstvu, odnosno kroz prihvatanje i otpuštanje prošlih sjećanja, kaže dr Suzan Pazak, klinička psihološkinja, za Your Tango.

Кada dođe do iscjeljenja, odrasla osoba na terapiji može početi da se mijenja tako što uči da cijeni sebe i više nije vezana za osjećanja razočaranja, bijesa i povrijeđenosti zbog nedostataka i zanemarivanja.

2. To što su kao djeca pretvorena u roditelje

– Кao psiholog traume u Njujorku, smatram da je jedno od najčešćih pitanja o kojima se raspravlja u terapiji djetinjstvo osobe. A među problemima kojima se bavimo u djetinjstvu, najčešće je što su bili "roditeljski nastrojena" djeca – kaže psihološkinja dr Patriša O’Gorman.

U pitanju je dijete koje se suočava sa sve većom odgovornošću za preuzimanje svakodnevnih zadataka u porodici. Često su to odgovornosti koje u drugim porodicama obavljaju roditelji, pa otuda i termin "roditeljski nastrojeno dijete".

Ovo ide daleko dalje od rutinskih kućnih poslova koji mogu biti korisni djetetu u stvaranju osjećaja efikasnosti. Riječ je o nivou odgovornosti koji djeluje preplavljujuće jer dijete ne osjeća da ima izbor kada se od njega traži da radi stvari koje su često izvan njegovih sposobnosti.

Stoga, ove odgovornosti stvaraju unutrašnji nemir i stres kod deteta, što dovodi do ogorčenosti kod odrasle osobe, koja nastavlja ovaj obrazac u svojim odnosima, pa su oni manje zadovoljavajući. Na primjer, ako ste odrasli kao "mali roditelj", u odraslom dobu mogu da vas privlače ljudi o kojima je potrebno brinuti, što dodatno podstiče ogorčenost, anksioznost i možda potrebu za samoiscjeljenjem.

3. To što su se zbog roditelja osjećali kao da nisu dovoljno dobri

– Moji odrasli klijenti koji su frustrirani što ne mogu da završe umjetnički projekat kažu da su ih roditelji naveli da vjeruju da nisu dovoljno dobri u onome što vole da rade – kaže stručnjakinja za kreativnost i veze Keti Ramsperger.

Kako ona kaže, u pitanju su bili roditelji koji kritikuju domaći svog djeteta ili oni koji su po prirodi kritičari ili čak iskaljuju sopstvene frustracije na djeci.

– Čujem stvari poput: "Mislio je da ne mogu ništa da uradim kako treba" ili "„Ne umijem da pišem. Moja mama je uvijek tako govorila". Ili najveću – "Roditelj mi je rekao da ne pišem (ili crtam ili pjevam) jer u tome nema novca". I sama sam to čula, ali sam dokazala svom roditelju da nije u pravu – objašanjava ona. Ako roditelj stvara utisak kod djeteta da ono ne može nešto samo da uradi tako što mu stalno pomaže, dijete neće naučiti kako da uči na greškama, da komunicira i da se bori ili zauzme za sebe.To može dovesti do sumnje u sebe ili konfuzije oko toga ko su i šta žele u životu. Naša potreba da ih zaštitimo rano u životu može im donijeti mnogo problema kasnije.

– Кada koristim aktivnu vizuelizaciju sa svojim klijentima, obično otkrijemo da se blokiraju zbog straha koji su im roditelji nesvjesno usadili. To unutrašnje dijete im neće dozvoliti da završe projekat jer je još uvijek uplašeno – ističe Ramspergerova.

– Moj proces radi na iscjeljenju tog unutrašnjeg djeteta kako bi klijent mogao da dođe do sopstvenog uspjeha, sopstvene kreativnosti. Ali zašto čekati? Važno je da pustimo našu djecu da uspiju ili ne uspiju sama – naglašava ona.