Ova statistika djeluje nevjerovatno kada je uporedimo s današnjim standardima: do 1999. godine samo četiri odsto dvogodišnjaka bilo je priučeno na nošu, a danas je prosječna starost za priučavanje na nošu čak tri godine.


Šta se dogodilo u tih nekoliko decenija pa je čitava jedna generacija roditelja počela da se ponaša toliko drugačije? Da li su roditelji postali lijeni ili je nešto drugo u pitanju?

Revolucija u dječjoj psihologiji


Najveća promjena dogodila se poslije Drugog svjetskog rata, kada su medicinski stručnjaci počeli da mijenjaju svoj pristup odgajanju djece. Dr Bendžamin Spok, autor revolucionarne knjige The Common Sense Book of Baby and Child Care iz 1946. godine, potpuno je promijenio perspektivu američkih roditelja, prenosi Zelena učionica.


Spok je bio prvi pedijatar koji je studirao psihoanalizu i, zajedno s psiholozima frojdovske škole, počeo je da upozorava da rano, rigorozno priučavanje na nošu može dovesti do emotivnih problema i neuroza kasnije u životu. Njegova knjiga postala je bestseler – prodato je 500.000 primjeraka u prvih šest mjeseci, a ukupno 50 miliona do njegove smrti 1998. godine.


Dr T. Beri Brazelton, još jedan uticajan pedijatar, nastavio je ovaj trend, upozoravajući da pritisak na djecu može biti štetan. Medicinska zajednica usvojila je potpuno novi pristup – „100 odsto pristup usmjeren na dijete“, što znači čekanje da dijete samo pokaže znake spremnosti.

Tehnološka revolucija: pojava pampersa


Međutim, promjena u pristupu nije bila jedini faktor. Jednokratne pelene pojavile su se na tržištu 1959. godine, svega dvije godine nakon čuvene statistike od 92 odsto (slučajnost?). Kako su pelene postajale bolje i jeftinije, smanjivala se i motivacija roditelja da rano uče djecu na nošu.


Ova kombinacija faktora – novi psihološki pristup i lakša alternativa – dovela je do dramatične promjene u ponašanju roditelja.

Psihološka perspektiva: šta kažu stručnjaci danas?


Naučna literatura sve više upozorava na konkretne negativne posljedice kasnog priučavanja. Istraživanja pokazuju da odlaganje učenja na nošu dovodi do povećane prevalence enureze (noćno mokrenje) i infekcija donjih urinarnih puteva kod starije djece, kao i problema sa stolicom tokom procesa priučavanja.


Posebno je značajno istraživanje sprovedeno na više od 10.000 djece uzrasta 4–10 godina, koje je pokazalo da su stope disfunkcije bešike i crijeva bile najniže kod djece koja su počela s priučavanjem prije 12. mjeseca života. Ovo istraživanje direktno dovodi u pitanje savremeni pristup čekanja „spremnosti djeteta“.


Stručnjaci upozoravaju da prava opasnost leži u odlaganju priučavanja na nošu, što povećava rizik od razvoja poremećaja mokrenja. Naše predstave o tome kada da počnemo sa priučavanjem imaju mnogo više veze sa spremnošću roditelja nego sa sazrijevanjem djeteta.

Hemijske opasnosti dugotrajnog nošenja pelena


Moderne pelene sadrže brojne hemikalije koje mogu štetiti zdravlju, posebno pri dugotrajnom korištenju:


– Naučne analize jednokratnih pelena detektovale su pesticide i hemikalije povezane s rakom, narušenim reproduktivnim razvojem i dermatitisom.
– Konvencionalne pelene mogu sadržavati ftalate, volatilne organske spojeve (VOCs) i mikroplastiku, što potencijalno može usporiti razvoj jer omogućava štetnim hemikalijama da se apsorbuju kroz toplu kožu.
– Proizvodi za jednokratne pelene sadrže toksične VOCs i, u nekim slučajevima, nivoi VOC-a su dovoljno visoki da predstavljaju rizike koje treba riješiti.


Posebno zabrinjava što su bebe osjetljive na rizike povezane s izlaganjem štetnim materijama, a hiljade pelena nose djeca koja imaju tanku i osjetljivu kožu.

Da li su se roditelji zaista „ulijenili“?


Odgovor nije jednostavan. Umjesto da optužujemo roditelje za „lijenost“, trebalo bi da razumijemo složenost faktora koji su uticali na ovu promjenu:



  • Medicinski savjet se promijenio – roditelji su slijedili preporuke stručnjaka.




  • Tehnologija je omogućila alternativu – jednokratne pelene olakšale su život.




  • Društveni pritisak se smanjio – više nije bilo sramota ako dijete nosi pelene duže.




  • Život je postao kompleksniji – roditelji rade više, imaju manje vremena za intenzivno priučavanje.




Možda je vrijeme da prestanemo s ekstremima. I rigorozno rano priučavanje iz 1950-ih i potpuno permisivni pristup imaju svoje mane. Ključ je u pronalaženju balansa – početi kada dijete pokaže znakove spremnosti, ali ne čekati beskonačno.