Postoje pjesme koje su tužne, one koje nas podsjete na bol, i one koje nas stisnu za srce. A onda postoji pjesma poput „Dimitrijo, sine Mitre“ – stihovi koji nisu nastali iz mašte, već iz porodične tragedije. Kada saznate priču koja stoji iza nje, jasno je: ne slušamo melodiju, već vapaj jedne duše.

Pjesmu je 1919. godine prvi put izvela Stana Avramović Karaminga, koja je tek pred kraj života priznala da pjesma govori o njenim rođacima – Dimitriju i njegovoj supruzi Stani, po kojoj je i sama dobila ime.

U vrijeme kada je ženska vrijednost mjerena sposobnošću da rodi, brak Stane i Dimitrija bio je na ivici zbog neplodnosti. Krivica, u duhu patrijarhalnog društva, pala je na ženu. Dimitrije je postajao sve hladniji, dok je Stana tonula u tišinu i tugu.

U pokušaju da spasi brak, Stanin otac joj daje savjet – da zatrudni s drugim muškarcem. I ona, u očaju, pristaje. Dimitriju ne govori istinu, a on prihvata dijete s radošću, vjerujući da mu ga je rodila njegova Stana.

Ali sreća je bila kratkog daha. Kada otac otkrije istinu, Dimitrije odlučuje da oprosti. Dan kasnije, međutim, ide na groblje – i oduzima sebi život, sa željom da ga sahrane pored voljene Stane. Tri dana nakon toga, od tuge umire i njegova majka.

Ova lančana tragedija ostaje urezana u pamćenje male djevojčice koja je sve to gledala – Stane Karaminge, koja će decenijama kasnije bol pretočiti u pesmu koja danas važi za najpotresniju narodnu pesmu u istoriji srpske muzike.

„Dimitrijo, sine Mitre“ nije samo pesma. To je opomena. Svjedočanstvo o nerazumijevanju žene, o društvenom pritisku, o ljubavi koja nije izdržala sramotu i tišinu.

Dok je slušate, zapamtite – svaka riječ je istinita, piše Ona.rs.

Tekst pjesme:

"Dimitrije, sine Mitre,

moja živa rano.

Pet godina, čedo moje,

kako bolna legam.

Ti ne pitaš, mili sine:

Od što, majke, legnaš?

Ti ne vidiš, ludo moje,

da te žena vara.

Ti još spiješ, sine Mitre,

ona se promene.

Bela rekla, mili sine,

kopče zakopčane.

Kopče zakopčane, sine Mitre,

kose očešljane.

S kanate u ruke, ludo moje,

na đerđenku ide.

Kad se vrće, mili sine,

kopče pokidane.

Kopče pokidane, čedo moje,

kose raščupane.

Zar ne vidiš, sine Mitre,

da te žena vara?"

"Ako, ako, majke moje,

barem je ubava."

~*~

"Dimitrijo, sine Mitre,

majkino jedinče!

Pet godine, sine, legam,

nesi me pitaja,

nesi me pitaja, sine:

Od što, majke, legnaš?

Dimitrijo, sine Mitre,

moja živa rano!

Zar ne vidiš, sine Mitre,

da te žena vara?"

"Ako, majke, ako, majke,

barem je ubava!"