„Negdje sam jednom pročitala jedan citat, parafraziraću. Ako uđeš u nečiji dom i prvo što primijetiš je prašina, prašina na lusteru, na TV-u, nemoj se više nikad vraćati u tu kuću. Ne zato što ta kuća nije čista, nego zato što tvoje srce nije. Zamisli, neko ti ponudi sebe, svoje vrijeme, sigurnost, hranu, prisutnost, a ti vidiš samo ono što ne valja. Pa to ne govori ništa o tim ljudima, ali puno govori o nama ako mjeriš i upoređuješ i to je jedini cilj – ostani kući, ne zato što drugi nisu dovoljno dobri, nego zato što ti još nisi spreman biti gost, zaključila je ona.“

Ova objava savršeno oslikava ono što se posljednjih dana događa na društvenim mrežama – tiho, nenametljivo, a snažno. Bez strategije, bez produkcije i bez ikakve kampanje, kratki video-snimci nastali u jednoj radnoj sobi u Rijeci dostigli su više od 12,5 miliona pregleda. Još važnije od brojki, oko njih se okupila publika koja se ne ponaša kao publika, već kao zajednica. Čak 60 odsto te zajednice čine žene iz Srbije.

U tim video-zapisima nema savjeta, nema koraka, nema obećanja. Ne govori se o tome kako treba živjeti, već o tome kako se zaista živi. O bolesti. O usvajanju. O razvodu. O majčinstvu. O strahovima, umoru i malim trenucima koje svi prepoznajemo, ali ih rijetko izgovaramo naglas. Iza svega stoji Barbara Udovičić.

Ko je Barbara Udovičić?

Barbara je pedesetjednogodišnja Riječanka, profesorka psihologije i master ekonomije, dugogodišnja novinarka i urednica. Sa znanjem i iskustvom koje posjeduje, lako bi mogla da nastupa sa pozicije autoriteta. Međutim, ona bira potpuno suprotan put.

Na njenim društvenim mrežama nema podučavanja, nema recepata za bolji život i nema poruka o neprekidnom radu na sebi. Ne nudi rješenja. Ne dijeli savjete. Ne gradi lični brend. Umjesto toga, govori o sopstvenim iskustvima – bez ambicije da ih pretvori u univerzalnu istinu.

„Sve što trenutno dijelim na društvenim mrežama proističe isključivo iz mog ličnog iskustva. Ne iz potrebe da nekoga učim ili vodim, već iz želje da govorim iskreno o stvarima koje su se meni dogodile. O bolesti, majčinstvu, razvodu, usvajanju, o svakodnevnim situacijama koje svi živimo, ali ih rijetko izgovaramo naglas. Ne nudim rješenja jer ih često ni sama nemam. I ne mislim da ih uvijek treba imati“, istakla je jednom prilikom Barbara.

„Ono što mogu da ponudim jeste prostor u kojem niko nema obavezu da bude bolja verzija sebe, već samo da bude čovjek. Ako se neko u tim pričama prepozna, osjeti manje sam ili makar na trenutak osjeti olakšanje – meni je to sasvim dovoljno. Sve ostalo, uključujući brojke i preglede, doživljavam kao nešto što se dogodilo usput.“

U vremenu u kojem se povjerenje često pokušava osvojiti glasnoćom i sigurnim tvrdnjama, Barbara osvaja upravo suprotnim pristupom – tišim, nesigurnijim i ljudskijim. Ne postavlja se iznad publike, ne pokušava nikoga da popravi i ne nudi se kao autoritet.

Mama. Novinarka. Psihološkinja. I vlasnica trinaestogodišnje buldožice kojoj, kako sama kaže, duguje strpljenje, humor i gotovo sve važne lekcije o prihvatanju. Sve te uloge pojavljuju se u njenim video-snimcima, ali nijedna nije istaknuta kao etiketa ili alat za građenje imidža.

Možda je upravo zato njen sadržaj otvorio nešto novo na domaćoj digitalnoj sceni – prostor koji ne pripada ni influenserima ni koučingu, već ličnom iskustvu. Prostor u kojem publika nema zadatak da se mijenja, popravlja ili unapređuje, već samo da bude prisutna.

Bez kampanje, bez strategije i bez plana, za svega nekoliko dana nastala je zajednica oko sadržaja koji ne obećava promjenu, već nudi prepoznavanje. A to je, u svijetu hiperprodukcije i stalnih savjeta, postalo rjeđe nego ikad.

Jer kada prestanemo da nudimo odgovore, ljudi počnu da se prepoznaju, prenosi Ona.rs.

(Ona.rs)