Porodica bi trebala da bude ta koja ti daje krila da poletiš visoko i ostvariš u životu sve što poželiš, ali ponekad je porodica ta koja će ti odsjeći krila, ne zato što te ne vole nego zato što ne znaju drugačije. Bitnije im je šta će selo reći od želja i snova sopstvenog djeteta.

Upravo to se dogodilo Milici iz Valjeva, ali ona je svoj put i sreću na kraju ipak uspjela da pronađe, iako je to koštalo porodice. Njenu ispovijest prenosimo u cjelosti:

"Neću više da ćutim!" viknula sam, tresući se od bijesa, dok je otac stajao iznad mene sa podignutom rukom. U kuhinji je mirisalo na preprženi luk i sramotu. Majka je ćutala, gledala u pod, a brat je samo prošao pored mene, kao da sam vazduh. "Milice, nemoj da izazivaš oca," prošaptala je majka, ali ja nisam mogla više da gutam nepravdu.

Tog jutra, kad sam napunila devetnaest godina, shvatila sam da moj život neće biti kao na filmu. Nema tu ni princa ni sretnog kraja – samo beskrajne svađe, ogovaranja i vječno pitanje: "Kad ćeš se udati?"

Odrasla sam u selu kod Valjeva, u kući gdje su zidovi upijali više suza nego smijeha. Otac, Dragan, bio je strog čovjek – radio je u fabrici u Valjevu, a kad bi došao kući, sve bi moralo biti po njegovom. Majka Ljiljana je bila tiha sjenka, žena koja nikad nije imala pravo na svoje mišljenje. Brat Marko je bio mezimac – njemu je sve bilo dozvoljeno. Ja sam bila višak.

"Milice, idi po drva!" vikao bi otac dok sam učila za prijemni. "Djevojka treba da zna gdje joj je mjesto!"

Sanjala sam o Beogradu, o fakultetu, o životu gdje me niko ne gura u tuđe cipele. Ali otac nije dozvoljavao ni da odem do grada bez pratnje. "Tamo su samo propalice i kurve!" vikao bi.

Jednog dana, kad sam imala sedamnaest, Marko je razbio prozor na komšijinoj štali. Otac ga je branio pred svima: "To su dječije gluposti!" Kad sam ja kasnila kući jer sam pomagala Mariji oko domaćeg, dobila sam šamar pred cijelim dvorištem.

"Zašto mene? Zašto uvijek ja?" pitala sam majku kroz suze.

"Ćuti, Milice. Takav ti je život. Žensko mora da trpi."

Ali ja nisam htjela da trpim. Učila sam krišom, noću, kad svi zaspu. Marija mi je donosila knjige iz biblioteke. "Ti si pametna, Milice," šaputala bi mi. "Pobjegni odavde čim budeš mogla."

Ali kako? Otac mi nije dao ni dinara za prijemni. "Nećeš ti meni u Beograd! Udaćeš se za Miloša iz susjednog sela. Dobar je domaćin!"

Miloš… Visok, crn, šutljiv. Nikad me nije pogledao kao ženu – samo kao još jednu ruku za njivu.

"Neću za Miloša!" viknula sam jedne večeri.

Otac me zaključao u sobu. "Biće kako ja kažem!"

Te noći sam prvi put pomislila da pobjegnem. Ali gdje? Kod koga? Svi su znali sve o svima – selo bi me pojelo živu.

Prošla je godina dana. Miloš je dolazio svake nedjelje – donosio rakiju ocu i gledao me kao stoku na pijaci. Majka je ćutala. Marko se spremao za vojsku.

Jednog dana, dok sam skupljala šljive u voćnjaku, prišao mi je Dragan iz susjednog sela – onaj što se vratio iz Njemačke.

"Milice, što si tužna?"

"Nije važno," promrmljala sam.

"Znam kako ti je… I meni su branili sve što volim. Pobjegao sam kad mi je bilo najteže. Ako ti ikad zatreba pomoć… znaš gdje živim."

Te riječi su mi ostale urezane u glavi.

Došao je dan svadbe sa Milošem. Nisam imala snage da se borim više – svi su govorili: "Ćuti, Milice, bolje išta nego ništa." Obukli su mi vjenčanicu koju je nosila tetka prije trideset godina. Dok su me vodili do Miloševe kuće, srce mi je bilo kamen.

Prva noć… Miloš pijan, smrdi na duvan i znoj. Okrenula sam mu leđa i plakala do jutra.

Dani su prolazili u istom ritmu: njiva – kuća – Miloševa majka koja me gleda kao sluškinju.

"Kad će unuče?" pitala bi svakog jutra.

A ja… nisam mogla ni da ga pogledam.

Jednog dana došla mi je Marija: "Milice, čula sam da te maltretira. Ne smiješ to da trpiš!"

"Kome da kažem? Svi će reći da lažem!"

Miloš je postajao sve gori – tukao me kad bi popio, govorio da sam džukela bez roda i porijekla.

Jedne noći pobjegla sam kod Dragana iz susjednog sela. Plakala sam mu na ramenu: "Ne mogu više… Ne mogu!"

Dragan me primio kao čovjek – dao mi sobu, posao u svojoj radionici. Prvi put sam imala svoj novac.

Ali selo… Selo nije praštalo.

"Kurva! Ostavila muža! Sramota za porodicu!" vikali su za mnom kad bih prošla kroz centar sela.

Majka nije smjela da me pogleda u oči kad bih dolazila po stvari. Otac me prokleo: "Nisi više moje dijete!"

Ali ja sam disala prvi put slobodno.

Dragan me volio tiho – bez velikih riječi i obećanja. Sa njim sam naučila šta znači biti žena.

Godine su prolazile. Miloš se razveo od mene – našao drugu ženu koju je mogao da maltretira bez sramote pred selom.

Marko se vratio iz vojske – donio ženu iz grada. Otac ga je dočekao kao kralja.

Ja… Ja sam bila sjenka na porodičnim slavama. Svi su šaputali: "Ona što je pobjegla… Ona što nije trpjela…"

Ali nisam se kajala.

Dragan i ja smo dobili sina – Nikolu. Prvi put sam bila ponosna na svoje prezime.

Jednog dana majka mi je došla u posjetu – krišom, dok otac nije bio kod kuće.

"Milice… oprosti mi što te nisam branila… Nisam imala snage…"

Plakale smo obje dugo.

Otac nikad nije oprostio. Umro je a da me nije pogledao posljednji put.

Danas imam četrdeset godina. Nikola ide u školu u Valjevu i sanja o Beogradu i fakultetu – i ja mu te snove neću uništiti.