Roditelji koji traže pomoć često osjećaju krivicu, odbačenost ili emocionalnu iscrpljenost, dok se njihova odrasla djeca osjećaju neshvaćeno, kritikовано ili još uvijek nose teret starih povreda. Ipak, mnogi takvi odnosi mogu doživjeti značajan, ponekad čak i drastičan, pozitivan preokret, piše „Psychology Today“.

Važno je razumjeti da do zbližavanja ne dolazi tako što jedna strana dokaže drugoj da griješi. Napredak se događa kada počnu drugačije da se odnose jedni prema drugima, čak i ako promjena krene samo od jedne osobe. Iako to može izgledati očigledno, takav napredak je često teško postići. Međutim, tri pristupa pokazala su se transformativnim u praksi.

Dvije istine mogu postojati istovremeno

Roditelji i odrasla djeca u sukobu često ne vide više od jedne perspektive. Veliki pomaci događaju se kada odnos prestanu da tretiraju kao sudnicu. Na primjer, roditelji će često prihvatati samo svoju istinu i govoriti da rade najbolje što znaju. To je legitiman stav, ali on može postojati uporedo sa stavom djeteta: „Neke stvari koje su se dogodile su me jako povrijedile“.

Situacija može biti i obrnuta. Odraslo dijete može da ima osnovane pritužbe, ali da se istovremeno ponaša nepravedno i nanosi bol roditeljima. U tom slučaju, roditelj može da voli svoje dijete, ali mora da postavi granice kako bi se zaštitio. Kada prihvati da može postojati i drugačija perspektiva, oporavak odnosa može da počne.

Ključno je prebaciti fokus s pitanja „Čija je verzija tačna?“ na pitanje „Mogu li prihvatiti tvoje iskustvo, a da time ne poništim svoje?“. Takav pristup otvara put prema boljem odnosu.

Ograničenja nisu karakterne mane

Svi imamo svoja ograničenja u nošenju sa životnim izazovima. Odnosi postaju zdraviji kada roditelji i odrasla djeca prestanu da koriste međusobna ograničenja kao oružje. To je suptilna, ali značajna promjena.

Razumljivo je da je primamljivo misliti da je vaša odrasla kćerka sebična, pogotovo ako vas je njeno ponašanje povrijedilo. Ipak, pokušajte tu percepciju da promijenite u: „Moja kćerka se teško nosi sa svojim osjećanjima kada je pod velikim stresom“.

Time ne gubite ništa, osim osjećaja da ste žrtva, a dobijate sposobnost da situaciju sagledate tačnije. To ne znači da treba opravdavati bolno ponašanje; odgovornost ostaje važna u svakom odnosu. Ali posmatranje odraslog djeteta kroz prizmu njegovih ograničenja, a ne navodnih karakternih mana, smanjuje prezir koji samo produbljuje sukob.

Ne dozvolite da negativno postane cijela priča

Kada su odnosi napeti, naš mozak se priprema za nova razočaranja. Roditelji će tako kod svoje odrasle djece primijetiti svaku neodgovorenu poruku, potcjenjivački komentar i upitnu odluku. Jasno je da je takva negativna percepcija često obostrana. Odrasla djeca govore da primjećuju svaku kritiku, neželjeni savjet ili neprijatan podsjetnik na prošlost.

Kada se roditelji i djeca fokusiraju isključivo na „dokaze“ da se ništa nije promijenilo, njihov odnos se ozbiljno narušava. Zato je važno prepoznavati i male pozitivne pomake te graditi na njima. To može biti trenutak kada dijete pokaže brigu za zdravlje roditelja ili kada roditelj primijeti da mu dijete izražava zahvalnost. Možda oboje postanu svjesniji razgovora koji su prošli bez svađe.

Kada se roditelji i odrasla djeca potrude da promijene svoju percepciju na ove načine, njihovi odnosi postaju bliskiji. Ne dozvolite da vas ponos spriječi u tome da napravite prvi korak. Vjerujte u proces i pozitivne promjene koje mogu da uslijede.

(SuperŽena)